Na današnji dan, prije 20 godina započela je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu – bitka za Vukovar. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U bitki je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi.
Iako je bitka bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, to je, također, bila pobjeda, koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Budući da je široko štovana kao ključni trenutak u tijeku Domovinskog rata, to je pirova pobjeda JNA nad hrvatskim braniteljima Vukovara.
Vukovar je prije Domovinskog rata bio važan regionalni centar na granici Hrvatske i Srbije, koji se nalazi na desnoj obali Dunava. On je važna luka i centar prije rata etnički izmiješane općine. U općini Vukovar, po popisu stanovništva iz 1991. godine, je živjelo 84.189 stanovnika, od čega su 36.910 (43,8 %) bili Hrvati, 31.445 (37,4 %) Srbi, 6124 (7,3 %) Jugoslaveni, 1375 (1,6%) Mađari i 8335 (9,9%) ostalih.
Dominantna stranka u skupštini općine bio je Savez komunista Hrvatske. Srbin Slavko Dokmanović izabran je za predsjednika skupštine općine Vukovar.
Do proljeća 1991. godine, srpske paravojne formacije, koje su imale podršku Miloševića preko Ministarstva unutarnjih poslova Srbije, organizirale su se u nekoliko mjesta u istočnoj Slavoniji. Srpske paravojne formacije smjestile su svoju bazu u vukovarskom prigradskom naselju Borovo Selo, u kojem je većinu činilo srpsko stanovništvo. Militantna propaganda iz Beograda je doprinjela zaoštravanju odnosa i radikalizirala velik broj građana, utjecajući na njih da drugu stranu vide u najgorem mogućem svjetlu.
Dok se stanje u istočnoj Slavoniji pogoršavalo, 9. travnja 1991 godine, Dokmanović je napisao dramatično pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu izjavljujući “da je trenutno stanje u Vukovaru veoma kritično i da prijeti da svakog trenutka eskalira u međuetnički sukob s mogućim trajnim, tragičnim i nepredvidivim posljedicama, što je posebno naglašeno sve učestalijim naoružavanjem civilnog stanovništva koje se nastavlja i koje stvara atmosferu straha i potpunog odsustva povjerenja stanovništva u bilo koju vladinu instituciju”.
U subotu, 24. kolovoza 1991. godine, Luka Andrijanić je oborio avion JNA iznad Borova Sela koji je napadao položaje hrvatskih snaga na silosu Đergaj. Sljedećeg dana, 25. kolovoza 1991. godine, jedno oklopno vozilo JNA naišlo je na “miniranu barikadu u gradu” koja se nalazila na prijelazu iz Borovog Naselja u Borovo Selo. Nakon toga su pripadnici JNA iz vojarne u Vukovaru i postava u Borovu Selu zajedno s pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi iz okolnih sela krenuli u napad na Borovo Naselje i grad Vukovar, u kojem je napadač po procjeni branitelja ostao bez nekoliko tenkova i transportera. Za vrijeme bitke zapovjednik vojarne u Vukovaru, kapetan Ćurčin zatražio je prekid vatre jer u području podvožnjaka na Bogdanovačkom putu, JNA imala dva oštećena tenka koja žele izvući, što je bila laž. Nakon prekida vatre, JNA je iz vojarne izašla sa šest tenkova koji su blokirali cestu prema Bogdanovcima. To je bio početak bitke za Vukovar.
Nastavljene su svakodnevne bitke, a od 15. listopada 1991. godine, Vukovar je u potpunom okruženju. Potpora hrvatske strane opkoljenom gradu od toga dana se uglavnom svela na povremene topničke udare. Nastavljeni su energični napadi na Vukovar i Borovo Naselje.
16. studenog, pali su Nijemci, a 17. studenog 1991. godine Vukovar su napustili ljudi s na čelu sa Brankom Borkovićem – Mladim Jastrebom. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenog. U Borovom Naselju, 18. studenog 1991. godine, još se branio „Crni put” koji vodi do alatnice kombinata Borovo. 19. studenog, JNA je bila ispred hangara Borova gdje je izvukla veliki broj ljudi koji su bili smješteni u podrumu, ranjenika koji se zadnjih dana nisu mogli odvoziti u Vukovar jer je komunikacija bila prekinuta, te civila. Grupe branitelja su pokušavale proboj ili su se predale 20. studenog 1991. godine. Tada je prestao svaki organizirani otpor grada Vukovara i Borovog Naselja.
Nakon pada grada JNA i srpske paravojne formacije, počinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Vukovarski Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, a sada su se bacali „oslobodiocima” u naručje i prokazivali branitelje, obitelji branitelja i općenito ljude koji su im se zamjerili. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari. Obzirom kako s područja istočne Slavonije, uglavnom iz Vukovara do danas još nije nađeno oko 500 osoba, vrlo je vjerojatno kako u okolici postoje neotkrivene grobnice.
Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih vojnika HV-a procjenjuje se na oko 2.500, od čega je oko 900 poginulo tijekom samih borbi u Vukovaru, oko njih 600 ubijeno je nakon pada grada, a ostalih 1.000 je stradalo u borbama na širem području Vukovara. Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
