Svake godine diljem svijeta obilježava se Tjedan ADHD-a. U Europi, taj tjedan se obilježava od 18. do 25. rujna 2011. Mnoge nacionalne i regionalne organzacije u tom terminu organiziraju aktivnosti kako bi podigle svjesnost o ADHD-u.
Glavni simptomi ADHD-a (deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj) su nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost, a zastupljen je kod djece i odraslih. Djeca s ADHD-om često budu prepoznata kao „zločesta”, „neodgojena” i „lijena”, a zapravo pravim pristupom vidimo da su izrazito znatiželjni, maštoviti i puni energije. Jednaku pozornost treba obratiti na nadarenu i kreativnu djecu (hiperaktivni sanjari) čija se kreativnost manifestira u simptomima identičnim ADHD-u.
I dan danas stručnjaci se spore oko uzroka tog poremećaja, ali prevladava mišljenje da je biološki uzrokovan i da ga određuje neurološka disfunkcija mozga. U svijetu i kod nas registrirano je oko sedam posto dječje populacije s ADHD-om, uglavnom dječaka. Najčešće pohađaju školu s rješenjem o individualiziranom obliku školovanju – a to je jedini oblik nastave koji djeci s ADHD-om može omogućiti dobro uklapanje u školski sustav.
Iako su zbog svoje hiperaktivnosti u vječnom pokretu, pa stoga itekako vidljivi, djeca s ADHD-om prožive djetinjstvo s kompleksom nevidljivosti, jer je okolina upregnuta da ih nauči pameti i ispravi ono što se ispraviti ne može: specifičan rad mozga.
ADHD objektivna je organska poteškoća, njihov mozak funkcionira na drukčiji način, tumači klinička psihologica Tanja Sever, koja, kako rado voli naglasiti, ne popravlja djecu, nego im pomaže da što je moguće bezbolnije žive sa svojim ograničenjem, te objašnjava:
“Najveći je problem kod ADHD-a što takva djeca, a kasnije i odrasle osobe, nemaju mogućnost inhibicije podražaja. Ne mogu stati i porazmisliti hoće li nešto učiniti ili neće. U razredu to znači – ako dobiju impuls da ustanu, oni će to isti tren i učiniti, bez obzira na to što znaju da to ne smiju. Ako je naredba u njihovoj glavi: moram na wc, oni svoju biološku potrebu moraju odmah zadovoljiti. Iste sekunde. Pa makar tog trena pisali i test.”
Jednostavno rečeno, ne postoji čip u mozgu koji bi obavio tu inhibitornu funkciju.
EEG djece sa simptomima ADHD-a svjedoči da problemi koji ih muče i nemir koji oko sebe šire nije izmišljotina modernog doba kojim si roditelji priskrbljuju alibi za svoje odgojne promašaje, kako voli misliti okolina.
ADHD u svakoj dobi postaje problem. U maloj dobi vrlo su nekritični; ako vide nešto na drugoj strani ulice, pretrčat će cestu bez ikakve bojazni. U razredu će pak, vide li da se nešto događa na dvorištu, isti tren preskočiti tri klupe i biti na prozoru. Oni najžešći među njima, mogu i izaći kroz prozor. Moraju vidjeti što se događa. U adolescentskoj dobi ako im netko stane na žulj i percipiraju ga kao neprijatelja, odmah kreću u napad.
Premda se problemi koje izaziva ADHD protežu na sve sfere života, on je, ipak, najizraženiji kad dijete krene u školu. Kombinacija neznanja i ravnodušnosti takvu je djecu dovela u neravnopravan položaj: postižu lošiji uspjeh u školi, koji najčešće nije realna slika njihove sposobnosti i truda, zbog viška energije ozloglašeni su kao razredni saboteri, loše kotiraju među razrednim vršnjacima. Često školovanje provedu izolirani, s dubokim osjećajem čudaštva i odbačenosti.
Najveća je opasnost koja prijeti djeci s ADHD-om da povjeruju i postanu onakvi kakvima ih smatraju njihovi učitelji: glupima, čudnima, nesposobnima. Da od njih ne treba puno očekivati, samo nevolje.
Povodom Tjedna ADHD-a i u Karlovcu će biti održano predavanje na ovu temu. Ulaz je slobodan, a pozvani su svi koje veže ta tema: roditelji, djelatnici odgojno obrazovnih i zdravstvenih ustanova, svi koji se osjećaju različitima i koji još nisu otkrili svoju različitost
Predavanje će biti održano večeras od 18 sati u Obiteljskom centru Karlovačke županije u Meštrovićevoj ulici.
