KARLOVAC – Udruga za zaštitu potrošača “Korana” ogorčena je najavama donošenja novog zakona o potrošačima bez uzimanja u obzir mišljenja onih koji bi tim zakonom trebali biti obuhvaćeni.
Drže da se to ne smije dozvoliti, pa su medijima uputili priopćenje u kojima objašnjavaju razloge svoh nezadovoljstva. Tekst priopćenja, koje potpisuje predsjednik Udruge “Korana” Goran Glavač, prenosimo u cijelosti:
“Temeljem članka „Siromašni ne smiju ostati bez struje” koji je objavljen u Novom Listu od 17. rujna 2011. godine, a u kojem se navodi da se traže načini definiranja i vođenja Registra „ugruženih kupaca” kojima ne smije biti isključena isporuka minimalne količine električne energije, te posebice informacije u članku da da se time bave u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva, Upravni odbor Udruge za zaštitu potrošača grada Karlovca donio je odluku da se u rješavanje tog problema mora uključiti javnost, a posebno Udruge za zaštitu potrošača. Nedopustivo je da se „skriva” iza zakonodavstva EU, te prepisuju njihovi zakoni koji nisu usklađeni s relitetom u Hrvatskoj. Na taj način je „donešen” Zakon o komunalnom gospodarstvu, a da nisu pripremljeni temelji za njegvo provođenje, te je čak općinskim „šerifima” omogućeno da nezakonito stiću dobit, jer je većina općina donijela Odluku o komunalnom redu bez mišljenja Savjetodavnog tijela za zaštitu potrošača javnih usluga u lokalnoj samoupravi, a ako već i imaju to tijelo u njemu nema predstavnika Udruga za zaštitu potrošača. Takav zakon funkcinira npr. u Njemačkoj ili Austriji, ali oni koji ga provede to rade kao komunalnu djelatnost, pomoći potrošačima u zbrinjavanju komunlanog otpada, a u preko 70% naših općina taj prihod je osnovni prihod koji općinu osigurava od bankrota. To se ne bi dogodilo da je Zakon o komunalnom gospodarstvu donešen na transparentan način, javnom raspravom, te između ostalih, mišljenjima i prijedlozima potrošača i udruga potošača. Sada u medijima čitamo kako će se donijeti Zakon od tome da se siromašnima ne smije isključiti struja, koji će biti prepisan od EU kako to tvrde u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva. Udruga „Korana” upućuje javni apel i podsjeća da se glas potrošača mora čuti i poštovati.
Udruga „Korana„ se zalaže za donošenje Zakona sa socijalnom kategorijom, na način se potrošaču ne smije prekinuti dostava tj isključiti; struja, voda i telefon, te mu se ne može oduzeti stan. Te tri usluge proizlaze iz temeljnog načela potrošača Europske unije i zadaća iz Nacionalnog programa zaštite potrošača koje govore o „pravu na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu” te poglavlja 28. „Zaštita potrošača i zdravlja” iz pristupnih pregvora za ulazak u EU. Smatramo da nije sukladno Ustavu RH, stvarati registre „siromašnih, jer Ustav Članak 1. Stavak 2. “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”, a posebno Članak 14. “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.” i konačno Članak 21. “Svako ljudsko biće ima pravo na život.”
Današnji stupanj razvoja čovječanstva je takav da bez struje, vode, telefona i stana čovjek nema osnovne uvjete za život. Struja je osnov svega, osnovna životna energija, bez struje nema ledenica, klima, radija, televizora, kompjutera, svjetla, vode, grijanja, liftova, bakomata, satova i niz drugih stvari koje čine život suvremenog čovjeka. Poznata je i znanstvena činjenica da bez vode čovjek može preživjeti najviše tri dana. Prekine li mu se isporuka vode, čovjeka se da bi biološki preživo tjera u kriminal. tj. da ide u krađu vode. Bez telefona, čovjek, potrošač, ne može pozvati hitnu pomoć, ne može pozvati broj 112, tj. izopćuje ga se iz javnosti. O stanu nije potrebno iznosti činjenice, ali nijedan hrvatski zakon ne poznaje pojam “BESKUĆNIK”, niti to tretira Ustav, a danas je u Hrvatskoj beskućnika sve više kojima se oduzimaju stanovi pod pojmom ovrhe ili na drugi način. Iz ovih temeljnih razloga smatramo da se narečene usluge ne smiju ograničiti po kriteriju siromaštva, jer ne prihvaćamo da je privilegija bogatih da koriste struju, vodu, telefon i stan. Pokušava se sadašnje stanje opravdati neplaćanjem dugova za isporu narečenih usluga. Smatramo to nehumanim promišljanjem i praksom, jer ne mogu se osnovne životne potrebe poistovijetiti s kreditnim zaduživanjem. Osim toga u hrvatskom zakonodavstvu postoje instumenti da se svaki dug naplati, pa čak u krajnosti i po Zakonu o osobnom stečaju koji je u proceduri. Ako se prouče Uvjeti o isporuci električne energije, koji je potpisala aktualna premijerka, ima klauzula da se može prekinuti isporuka električne energije s pozicije duga, u nekim slučajevima čak i bez obavještavanja korisnika. I to samo zato što korisnik nije na vrijeme platio akontaciju (nije kreditirao HEP), koji su oni u Općim uvjetima vješto umotali u pojam “novčana naknada”.
Ako se prouče Opći uvjeti o isporuci vodne usluge, također se nailazi na klauzulu o prestanku pružanja usluge, što je posebno iritirajuće u stambenim zgradama, gdje ljudi još uvijek plaćaju potrošnju vode po članovima kućanstva, jer tvrtke koje pružaju vodne usluge, “ne mogu” obračunavati istu po potrošnji, u stanovima nema vodomjera, a ne pristaju da si stanari mogu ugraditi vodomjere koje bi oni priznali kao relevantne za potrošnju. Pitanje kako se to stan u stambenoj zgradi isključuje iz sustava pružanja vodne usluge, a da se oštećuju ostali potrošači. Neki davatelji te usluge su čak toliko “usavršili” tu prijetnju, da isključuju cijeli ulaz, ako ima velikih dužnika na tom ulazu. Općih uvjeta za korištenje telefona ustvari i nema, jer je uvjet da davatelj usluge sam procjenjuje hoće li potrošaču omogućiti korištenje usluge, a isključuje ga također po nahođenju i vjerojatno visini duga. Zato ne pristajemo da se “Zakon o siromašnim korisnicima električne energije” donosi bez javnosti i hrvatskih potrošača kojih je preko 4.000.000 i najmanje 18 udruga za zaštitu potrošača koje javno djeluju po evidenciji Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva.”
