Sjećate se prošlotjedne priče? Završili smo tu večer nakon prijema u Hitnoj. Noć je sin dobro proveo (hvala Bogu!), a nakon kratke noći, krenuli ujutro naoružani novom nadom.
Infektologija, 7:50h. Prijem: “A, uputnica?” -“Pa… piše, doktorica je napisala preporuku.” -“To ne vrijedi. To ne mogu upisati u kompjutor. Trebala je doktorica napisati internu uputnicu!”.
Moj začuđeni, nemoćni i molećivi pogled nije slomio stamenu službenicu koja je s pola trupa izvirivala između vrata i dovratka, čvrsto braneći svojim tijelom ulazak pacijenta koji se ‘drznuo’ doći samo s papirom koji ne može u kompjutor. Šalje nas tamo gdje smo i sinoć bili – pedijatrija. Odlazim bez pozdrava. Bojala sam se otvoriti usta. Druga zgrada, 3. kat – upitan pogled medicinske sestre iza stakla, a pred njom – kompjutor. I sve ispočetka… “-I što bi vi htjeli? Ne mogu ja u doktoričin kompjutor! Ako nije napisala uputnicu valjda zna zašto nije.” “-Ali molim Vas, provjerite, možda ipak – je, pa ju nismo uzeli.” -“Kako? Ne mogu ući u doktoričin kompjutor”. Ton je takav da sam se osjećala krivom što sam uznemirila tu dragu ženu koja je očajna od same pomisli da bi nešto bilo moguće napraviti mimo kompjutora. I što sada? -“Vratite se tamo odakle ste krenuli. Neka vam na hitnoj napišu uputnicu.” Otišla sam (opet) bez pozdrava. Tih nekoliko kilometara u naš mali grad.
Uzdah olakšanja kada sam na hodniku Doma zdravlja srela poznatu medicinsku sestru koja radi u suprotnoj smjeni u ambulanti od liječnice moga sina. -“Molim te, pomozi mi! Što sada učiniti? Kamo da krenem? Doktorica radi popodne, a moramo nastaviti s antibiotikom jer je još upala, a tu su i simptomi neželjene reakcije.” “- Ne znam. Ja ne mogu (pogađate?) ući u kompjutor i napisati uputnicu.” … Ali, napokon jedna dobra vijest: doktorica je upravo dežurna na hitnoj. Znači – ‘prava’ osoba za ‘pravim’ kompjutorom. I krenulo je! Dobili smo uputnicu i odvezli se tih nekoliko kilometara do većeg grada i velike bolnice. Čekali (nakon, naravno, čeeekanja na uputnicu), čekali i dočekali pregled, ‘pravi’ ispis na ‘pravom’ kompjutoru (tek s ponekom gramatičkom i pravopisnom greškom, ali koga briga!), i – sve ispisano što trebamo dalje.
Povratak kući, ali svratili smo prije po još neko dodatno pojašnjenje tamo gdje je sve počelo noć prije, na hitnoj. Dobra je doktorica, znam ju od malena (naravno da to zbog profesionalizma nije pokazala), a i medicinska sestra je navijala za nas. Poznajemo se s fitnessa. Odahnula sam! Skoro sam otišla kući i poslala na e-mail ili facebook podatke o zdravstvenim problemima, jer osoba – nije bitna.
I na kraju, podižući novi lijek u jednoj ljekarni u mom malom gradu, gospodin farmaceut mi reče da je i kod dotičnog antibiotika moguća ista reakcija. -“Hvala Vam što ste nas upozorili”, kažem. -“Pa, to mi je dužnost, nisam bezveze položio onu zakletvu.” Evo jednog koji se sjeća, svaka mu čast… vratio mi je vjeru u čovijeka! A koga onda briga što sustav ne valja. Ipak, svladajte dobro informatiku, jer svi smo mi – u kompjutoru.
Eva
ARHIVA:
