kolumna_4

Ne znam da li bi to bila neka kasnojesenska depresija ili se u meni oblikuju neke vrijedne filozofske misli, ali razmišljam. O životu i prolaznosti. Onaj tko ovo čita sada je na prekretnici; odustati, jer baš ga se i tiču te tlapnje i živi Carpe diem, ili se baš slaže i želi čuti istomišljenika. Pa evo, za one koji misle slično meni, nastavljam dalje.

dominoNisam ja neki matematičar, ali znam zbrojiti 2 i 2. Kada računaš život kroz neke fiksne točke kao – rođendan, Božić, kupovina automobila, ličenje stana, ispiti, ljeta, zime… onda ti ne treba viša matematika. Ako imaš 30 godina, a život kakav je – je nesiguran, onda si kažeš: Ako živim do nekih 70 godina, onda još 40 Božića. 40 puta jesti ću puricu s mlincima i orahnjaču… ako ‘krečim’ stan svakie . godine – onda je to 11 puta. Samo još 11 puta ću prati prozore… zapravo, možda samo 8, puta jer ako ne budem mogla – nekome ću platiti… Matematika, činjenice, mjerljivost, gola istina. Ostalo su osjećaji. Dobri ili loši. Na brojke teško mogu utjecati i mijenjati ih, ali mogu osjećaje. Pa što bi bili loši! Neću. Učinit ću svaku neumitnu brojku – za pamćenje. Maglovit dan, neposlušna djeca, bolest, okolnosti… Sve je to prolazno prije ili kasnije. Zato danas, uzmi osjećaje u svoje ruke, a brojke ne zbrajaj.

Eva