Karlovčanin Željko Goršić, nekadašnji zapovjednik voda podijelio je svoja sjećanja na 4. listopad 1991.
– Toga dana bili smo kao pripadnici Narodne zaštite angažirani na organizaciji naših položaja koje smo imali na Jelašima. Očekivali smo da će napad neprijatelja biti s područja Štrekovca, a Zbor narodne garde tada je bio razmješten na području Slunjskih brda, Miljuša. Mi smo kao Narodna zaštita dobili svoje položaje u mjestu Jelaši, od Korane, stadiona NK Korana pa do kuća u Jelašima. Danas s ponosom gledam na te dane, ponosan sam što sam tada bio sudionik Domovinskog rata, što sam mogao povesti svoje mještane, svoje ljude u obranu ovog dijela naše Domovine. Ovo mjesto ponovno je obnovljeno, ljudi su se vratili, uređeno je sve, rađaju se djeca, mladi se žene i udaju, život se vratio na ovo područje i zbog toga sam ponosan.
Nije bilo vremena za strah, kazao je Goršić.
– Moje dijete je tog dana bilo u drugom razredu osnovne škole, tata i mama su mi otišli k sestri u Rečicu, žena mi je radila na Švarči u bolnici kao medicinska sestra, a ja sam bio na Slunjskim brdima. Tog dana avioni su raketirali položaje ZNG-a 110. brigade na Slunjskim brdima gdje su poginuli naši dečki. Mi smo bili na svojim položajima, napad je bio dosta jak i jednostavno nisam imao vremena niti razmišljati o strahu. Sada kada pričam o tome, prolaze me žmarci. Moj sin, koji je sada odrastao čovjek, tada je proživljavao traume. Njega je učiteljica iz škole dovela doma, no kod kuće nije bilo nikog te se sjetio da smo govorili da postoji podrum kod moje tete i tamo ga je učiteljica i odvela. Bila je to učiteljica Irena Lukežić. I sad joj zahvaljujem na tome.
