Spletom nesretnih okolnosti, prvi ovogodišnji Porin za životno djelo dodjeljuje se postuhmno, prekasno i još uvijek pod dojmom i u tuzi – Akiju Rahimovskom.
Postoji zlatno pravilo kod donošenja ovakvih odluka – Porin za životno djelo ”post mortem” mogu dobiti samo oni koji su ga zaista, neporecivo zaslužili svojom velikom karijerom, a nisu ga dobili za života samo zato što su još uvijek bili preaktivni, preuspješni i premladi. Jednostavno još nije bio njegov red da se popne na pozornicu Porina i da mu se osobno uruči odavno zaslužena životna nagrada.
Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu, ubrzo se s obitelji preselio u Skoplje, gdje je pohađao muzičku školu, odsjek klavir i pjevanje.U Skoplju je bio član nekoliko sastava, između ostalog grupe Krvna braća, zatim grupe Vakum i onda grupe Tor, s kojom je 1975. godine nastupio u Zagrebu na BOOM Festivalu. Tu ga je prvi puta na pozornici vidio Hus. Sve ostalo je povijest.
Aki Rahimovski stigao je u Zagreb te, 1975. godine, u vremenima kada pojam ”rock pjevač” gotovo da nije uopće postojao kao kategorija i kada su se ljudi glazbom u pravilu bavili kao hobijem ili dopunskim zanimanjem. U tom času, s tek navršenih 19 godina, postao je prvi profesionalni rock pjevač, izmješten iz komoditeta vlastitog grada i vlastite obitelji, svojevrsni ”gastarbajter”, egzistencijalno ovisan o tome hoće li svojim talentom, trudom i znanjem postati dovoljno uspješan kako bi u toj novoj sredini i novom gradu snašao, uspio opstati i preživjeti.
Stigao je na zagrebački kolodvor s jednim koferom, jednim toplim i pomalo hrapavim glasom i jednim oceanom emocija, volje i energije. Muzikalan kakav je bio, usvojio je i zagrebački govor kao da je tu rođen, a u grad se nije samo uklopio, nego je ušao u uzak krug onih koji ga predstavljaju.
Njegov životni put bio bi odličan scenarij za jedan holivudski film u kojem glavni junak kreće od nule i na kraju uđe u legendu. Bilo bi u tom filmu i uspona i padova, i suza i smijeha, i neuspjeha i euforije – svih onih emocija kroz koje prođe čovjek spreman da povjeruje svojim instinktima, preuzme rizik i upusti se u životnu avanturu. Taj bi film naravno završio ”happy endom”, jer glavni junak na kraju ostvari sve svoje snove, ali bi spretni holivudski režiser natjerao publiku i da se rasplače, jer se istovremeno s tim junakom moramo zauvijek oprostiti.
Svatko od nas na spomen Akija ili Parnog valjka složit će u glavi vlastitu top listu pjesama uz koje smo se zaljubljivali, ženili se i rastajali, pjevali ih na tulumima i zabavama, skakali na koncertima.Akijev je glas jedan od svega nekoliko onih koji su zaista činili neizbrisivi ”soundtrack” naših života. Generacije i generacije odrasle su, a neke i ostarjele uz pjesme, albume i hitove koje je napisao Hus, odsvirao Parni valjak, a otpjevao Aki. Osim što je bio veliki pjevač, legendarna je njegova scenska energija. Aki je nedvojbeno bio najveći ”frontman” ikada viđen na ovim prostorima, a malo je takvih i u svjetskim razmjerima.
Tisuće održanih koncerata, od manjih klubova pa do najvećih dvorana, u kojima je Parni valjak postavljao i stalno podizao standarde koncertne produkcije, a na kojima je Aki svaki put ostavljao ”krv, znoj i suze” i ponajviše svoje veliko srce, sve se to u stvari pretvorilo u jednu veliku, neprekidnu, životnu turneju, započetu sredinom sedamdesetih, a naprasno zaključenu nedavno, pred kraj 2021. godine, posljednjim koncertom na kojem je Aki rekao publici “Laku noć, volimo vas“.
