Mia Primužak prava je ambasadorica hokeja; Uskladiti obaveze je teško i odricanja je puno, ali ljubav prema hokeju dovoljno je jaka da sve nadmaši

Ambiciozna, društvena, vesela i organizirana, tako je sebe opisala Mia Primužak, šesnaestogodišnja gimnazijalka koja svoju priči ispisuje klizaljkama po ledu.

Hokejašica Inline hokej kluba Karlovac, reprezentativka i ambasadorica hokeja niže uspjehe i medalje. Nedavno se vratila iz Sofije s broncom gdje je nastupala kao jedina predstavnica svojega godišta iz Hrvatske, a već je prošli tjedan uskočila u reprezentativni dres i krenula na pripreme za Svjetsko prvenstvo koje se održava u Zagrebu od 16. pa do 22.svibnja.

Ljubav prema ledu i klizanju svoje početke ima u djetinjstvu. 

-Klizati sam naučila s četiri godine i to s tatom, a hokej treniram osam. Mi smo hokejaška obitelj. Tata je bio hokejaš, mlađi brat isto trenira i ja. Tata nam je napravio dvoranu u podrumu gdje treniramo, savjetuje me, ali kada dođe na utakmicu ne mogu se opustiti jer me prati njegovo budno oko. I brat mi pomaže s treniranjem, ali osmi je razred pa misli da igra bolje od mene i nije baš prezainteresiran za ženski dio ovoga sporta. On je u svome filmu i samo čeka kada ću nešto kiksati da mi se može nasmijati. Mama je ta koja je velika podrška i “luda je od našega veša”, kaže Mia.

Mia je počela hokej trenirati uz brata i tada je bila jedina djevojka u klubu. S vremenom se to promijenilo, a put ju je od ove godine odveo i prema Sisku gdje trenira za HK Siscia. Uz svakodnevne treninge i putovanja, reprezentativne obaveze velike su i sve to skupa teško bi bilo uskladiti da nema discipline.

-Treninzi su svaki dan, sat vremena s curama, sat vremena s dečkima. Vikend je rezerviran za utakmice. Na ženskom trenigu puno sam opuštenija. Dečki su puno brži i grublji. Iako, prema meni ne, nešto su nježniji jer sam cura, ali mene to zapravo smeta. Želim da budemo ravnopravni, da budu normalni sa mnom jer na taj način i ja učim i želim biti bolja.

Kao prava amabasadorica hokeja ističe kako je riječ o sportu koji je pramalo praćen ili poznat javnosti.

-Ne vidim razlog zašto to ne bi mogao biti i ženski sport. O hokeju se premalo zna i htjele bismo ga popularizirati. Doživjela sam čak to da ljudi ne znaju da u Hrvatskoj hokej uopće postoji, za razliku npr. od Slovenije gdje je puno razvijeniji.

Uskladiti obaveze teško je, odricanja je puno, ali ljubav prema hokeju dovoljno je jaka da sve nadmaši. 

-Imam puno prijatelja, volim izlaziti i družiti se, no ponekad prijatelje moram odbiti i to mi teško pada. Nedostaje mi “petak navečer”, ali imam prijatelje koji me podupiru i znaju koliko mi je to bitno. Teško je balansirati, ima dosta nespavanja. Profesori su susretljivi, omogućili su mi dogovorno odgovaranje i pružaju mi podršku. 

Novi tjedan, nove obaveze, ali klizaljke i dalje na nogama spremne za nove treninge i utakmice, nova iskustva.

-Najljepši i najlakši dio hokeja je klizanje, najteži pak onaj dio uvježbavanja kontakata. Masnica na nogama je puno, ali navikla sam, sve je to dio onoga što volim – hokeja.