Na svečanoj sjednici grada Karlovca nagrade grada dobile su Sanja Hrnjak, voditeljica Dramskog studija Zorin doma i Dušanka Lončar udomiteljica koja već 19 godina brine o Heleni koja je kod nje došla kao djevojčica s teškoćama u razvoju.
Sanja Hrnjak, voditeljica Dramskog studija Zorin doma nakon primitka nagrade zahvalila se gradu i onima koji su je nominirali.
– Velika je čast dobiti nagradu Grada Karlovca pogotovo ove godine, ljudi koje osobno poznajem, koji su toliko dobronamjerni, skromni, svojim intelektualnim radom, nesebičnošću toliko toga dali za ovaj grad. To je jednostavno privilegija i mislim da grad Karlovac nema straha s ovom postavom. Kriterij je bio one prave ljudske vrijednosti, kada čovjek radi nešto, ne da bi dobio nagradu, već ima potrebu učiniti nešto za druge. Mislim da je to u interesu svih nas. Osobno jako puno ljudi poznajem koji su učinili jako puno za ovaj grad i upravo te svoje samozatajnosti, svoje skromnosti, meni je drago da mi svi možemo skupa podijeliti ovo priznanje koje smo svi dobili, kazala je Hrnjak.
Jedna od onih koji u sjeni pomažu drugima svakako je Dušanka Lončar druga dobitnica nagrade grada za udomiteljstvo kojim se bavi već dugi niz godina. Nesebično je u svoj dom primila osmero djece, i to su bila sve djeca s teškoćama u razvoju. Udomila je i Helenu, djevojčicu s teškoćama u razvoju koja je kod nje sada već 19 godina i odrasla je djevojka. Nagrada joj puno znači.
– Meni kao udomitelju i kao čovjeku znači puno jer je netko znao prepoznati moj rad i trud. Nagrada mi je bila svaki dan kod ove udomljene djece gdje sam vidjela pomak i zato kažem da je to bio poziv, a ne zanimanje, posebno za Helenu, poziv od dragog Boga koji je rekao: Uzmi je, ti to možeš, ti ćeš od nje napraviti čuda uz moju pomoć, i tako je i bilo. Zato kažem, sada nakon toliko godina udomiteljstva ljudi trebaju shvatiti da je to lijep, human posao, posao u kojem trebate otvoriti vrata svoga doma nekome koga ne poznate, a koji je došao ostavljen, napušten ili zanemaren. Vi morate u tom trenu biti i mama i tata, teta, socijalni radnik, psiholog… u tom momentu da nema pomoći neke više, vi sami to ne bi mogli odraditi. Nakon toliko godina koje sam provela s tom djecom, ništa ne bih mijenjala.
I kad bi morala ponovno proći svih 23 godine udomiteljstva Dušanka bi sve ponovila jer je neprocjenjiv osjećaj pomagati drugima. Brinula je o njima i pružala im utjehu i ljubav, a na kraju svega udomljena djeca, sada već odrasli ljudi neizmjerno su joj zahvalni na svemu što je za njih učinila.
– Većina te djece se vratila svojim biološkim roditeljima, jedino Helena se nije mogla vratiti. Dok god ja budem mogla i dok god Centar za socijalnu skrb procjeni da sam ja u stanju to odrađivati, a u onom trenu u kojem ja to više ne budem mogla, ne bih htjela da moj zatočenik bude Helena. Unuk mi je rekao: Bako, kad tebe jednog dana ne bude bilo nemoj misliti da ja neću brinuti o Heleni.
