– Nikada nisam požalio, iako je to trnovit put. Ima mnogih kušnji i situacija nemoći, kao i u braku ili obitelji, međutim duhovno je zaista najvažnije i vječno, oko toga se treba potruditi i drago mi je da me Bog stavio na ovo mjesto.
Tim riječima predani pater Marko Glogović opisuje ljubav prema Isusu koja ga je već u osnovnoj školi pozvala da služi Bogu. Ubrzo nakon izabrao je pavlinski red koji još od 13. stoljeća služi pod geslom ”Sami sa samim Bogom” te završio u samostanu Svetice, koji se na Gori blagoslova smjestio kao vješto uglačan vrh krune. Pavlinski samostan kao ponos vuče bogato nasljeđe, a u sebi skriva umjetnička i povijesna blaga za koja se uz patera Marka brine još jedan pavlin. U društvu patera prošetali smo skrivenim draguljem iznad Ozlja.
– Mi smo prije dvije godina slavili 500 godina ove frankopanske stare crkve. Ovdje su naši bijeli fratri pavlini, moja subraća iz davnog srednjeg vijeka u 17. stoljeću došli nakon što su istjerali iz samostana u Kamensko u Karlovcu turskom silom. Došli su potom na ovaj brežuljak koji im se jako svidio i našli su jednu malu crkvu Gospe od čudesa koju je obitelj Frankopan podigla 1520. godine. Treba reći da je već ovdje od 13. stoljeća bila jedna nastamba s kapelicom popova glagoljaša. Međutim od njih nemamo ništa osim jedne male cigle s dva glagoljaška slova.
Samim krajem 17. stoljeća Svetice su osjetile gnjev prirode, veliki potres pogađa samostan.
– Cijelo jedno krilo zajedno s prekrasnom kulom je srušeno. Imamo samo jedan crtež iz starine koji nas podsjeća kako je to nekada bilo. No to je bio dobar poticaj da se crkva obnovi i da u nju donesu neka nova umjetnička djela. Crkva se neprestano obnavlja, nastavlja pater, crkva se neprestano obnavlja i završena je u ovom smislu kakva je danas 1696. godine. Međutim od 1520. ovdje je vrlo živo i zahvaljujući Frankopanima i kroz sljedeća stoljeća crkva je i obnavljanja i obogaćivana različitim umjetničkom djelima na koje smo jako ponosni mi kao pavlini i naši župljani.
Pateru, kaže, srce najviše titra od ponosa središtu vjerničke pozornosti oltaru, koji svima, bili vjernici ili ne, majstorskom ljepotom izaziva začudan osjećaj divljenja.
– U sredini oltara je Majka božja Svetička koja se nekada nazivala Gospa od čudesa i za koju kažu da tradicija kaže da je dana da se napravi po uzoru na Katarinu Frankopan. Oltar se sastoji od tri dijela i prikazuje života naših svetaca zaštitnika, našega pavlinskoga reda, tu je Sveti Pavao, Antun, Sveti Ambrozije, Augustin, Sveti Ivan Krstitelj i njegova majka Elizabeta.
– Tu su i naše korske klupe one su veoma bitne i vrlo znamenite korske klupe su u prošlosti služile za molitvu naši pavlini su bili latinaši. U ovim korskim klupama su bila dva kora, jedan je molio jedan bio psalama, a drugi je kor odgovarao na te psalme i tako sedam puta dnevno na latinskom jeziku su ovdje pjevani psalmi u čast Gospodina.
– Voditi misu na ovakvom oltaru, kaže Marko, neprocjenjivo je. ,,Za svakoga svećenika jedan je zaista velik doživljaj slaviti svaki dan svetu misu, pogotovo u ovakvoj crkvi koja poziva na jednu pobožnost u dubljem smislu i na razmatranje u dubinu te divljenje prema Božjem stvaranju, dobroti i ljepoti, a pogotovo kad se sjetim da su ovdje toliko stoljeća moja subraća u prošlosti slavili svetu misu i ostale sakramente, meni je tada srce kao svećeniku puno zahvalnosti i dragosti.
A prije dvije u samostanu se otkrilo i povijesno otkriće, otvorene su misteriozne samostanske kripte koje su bile dio prve frankopanske kapelice.
– Kripta je najvjerojatnije iz 16. stoljeća i dio je prve kapelice Frankopana iz 1520. godine. Dakle, to je zavjetna kapelica – Krsto Frankopan i njegova žena Apolonija su se zavjetovali da ako budu izbavljeni iz venecijanskog sužanjstva, da će doći ovdje izgraditi kapelicu. U kriptama su pokopani pavlini, Frankopani i ostali plemići iz ovoga kraja. Kripta je tek nedavno otvorena, prije dvije godine i još se uvijek istražuje što je u njoj. Zanimljiva je jer su grobovi u nišama, u zidovima, našli smo također i jedan novčić iz 16. stoljeća kao i masu drugih stvari, poput krunica i cipela.
I tako prolaze godine, njih već 11 gdje se ovaj predani fratar brine o dušama lokalnih vjernika, u jednom od najljepših samostana Lijepe naše. Lijepo mu je ovdje, kaže, osjeća posebnu vezu s Bogom, no fali mladih da pomlade stanovništvo i da mu pruže ruku kada treba obrati aroniju koju uzgajaju. No, bez obzira na suvremene trendove, uz ovakva lica iza oltara, možemo biti sigurni da će vjera ovoga kraja još dugo ostati jaka.
