U doba kada, pogotovo oni mlađi, teško mogu i zamisliti da godinama, pa i desetljećima rade na istom radnom mjestu, gotovo nestvarno zvuči da je netko mirovinu zaradio radeći baš tako. I pri tom svoj posao radio sjajno, za što je Višnjica Jurković, donedavna zaposlenica karlovačke gradske uprave, dobila Medalju gradonačelnika, ali i ono što se u Velikoj gradskoj vijećnici rijetko viđa: dugotrajan pljesak svih gradskih vijećnika.
Od 1. travnja je u mirovini, sa 43 godine radnog staža. Od toga je više od 35 godina provela u zgradi Gradske uprave, u Banjavčićevoj. Prije no što je počela raditi na pripremi i praćenju sjednica Gradskog vijeća, izbornih povjerenstava i sličnim poslovima, radila je u Stambenoj komisiji i zbrinjavanju prognanika. Bili su u podrumskim prostorijama, u Domobranskoj, pomagali onima koji su morali otići iz svojih domova.
– Bilo je opasno dolaziti na posao jer smo mi bili smješteni u Domobranskoj 20, u podrumu, tamo je bila privremena komisija, kojoj je predsjednik bio Bero Mikšić. Nije bilo ugodno dolaziti jer se pucalo, problem je bilo dolaženje i odlaženje s posla. Dolazili smo ujutro rano, po mraku se vraćali, nismo imali ni Božića ni novih godina, radili smo ii smještavali te ljude, da nisu na ulicama, prisjetila se.
Nakon što su se vratili u obnovljenu zgradu Gradske uprave, dobila je druge zadatke: pripreme sjednica Gradskog vijeća. A materijali tada nisu išli elektronički, nego fizički. Posao je trebalo odraditi pa se, priča, nije gledalo koliko je sati i je li prošlo radno vrijeme. Ostajalo se koliko je trebalo. Tada je to ovako nekako izgledalo:
– Nisam samo ja, bili su bitni i pročelnici i svi koji su dostavljali materijale. Sama sam pripremala materijale za kopiranje, da odu na vrijeme iako smo ih nekad slali na večer. Sada je bilo dobro, išlo je elektronski pa je bilo puno lakše nego prije. Bile su elektronske pisaće mašine, materijale smo pripremali na matricama, onda su išle na Gestetner… Kada se matrica bila raspala, pisali smo ponovo i tako, opisuje.
Sve te godine donosile su promjene – od toga da su skupštine općina i izvršna vijeća postale prošlost, a Karlovac dobio Gradsko vijeće nadalje. Mijenjali su se njihovi predsjednici, mijenjali se gradonačelnici.
– Predsjednika sam sigurno promijenila pet, šest, a gradonačelnika sam promijenila sedam, osmog sam ostavila na radnom mjestu, kaže nam.
Mijenjali su se i njeni neposredni šefovi, pročelnici odjela. Jednu bivšu pročelnicu će pamtiti, po dobrome.
– Mogla bih reći da sam imala i puno pročelnika i mogla bih istaknuti Mariju Jelkovac iako nju neki ne vole, ali ona mi je spasila život 2014., kada sam imala problema s bubregom, dolazila k meni doma, pomagala mi u svemu, i u poslu, privatno. Sjela je sa mnom i razgovarale smo, napominje Jurković.
Naslagalo se u više od četiri desetljeća puno toga, i lijepih i manje lijepih događaja. A ono što nikad neće zaboraviti bilo je prije 15-ak godina.
– Mogu reći da nikad neću zaboraviti sjednice Gradskog vijeća dok je g. Rakočević bio vijećnik, a dr. Gojšić predsjednik, uvijek smo se nasmijali, ali i puno toga naučili i saznali. Tad je bilo najinteresantnije jer uvijek smo se nasmijali i nešto novo saznali i nasmijali se, napominje.
Mijenjala se tih godina i zgrada gradske uprave. Najviše nakon obnove poslije granatiranja. Mijenjali su se i oni koji su u njoj radili.
– U tu zgradu dok nije bila granatirana, ulazili smo iz Banjavčićeve, sa Strossssmayerovog trga su ulazili auti, u dvorištu su bile garaže. Sada je jako lijepo uređena. Npr. ’94 nas je bilo 52-54 zaposlena, sada kad sam odlazila 142, ja sam ostavila tako, a sad ne znam kako je, veli.
Već spomenuta Medalja gradonačelnika, baš kao i pljesak vijećnika, svih redom, priznaje Višnja, itekako puno znače.
– To meni jako puno znači, kao i buket cvijeća od Možemo, znači da sam bila komunikativna sa svima, da sam bila čovjek, da nisam dijelila vijećnike. S njima sam razgovarala, nasmijala se, meni je bilo lijepo s njima. Iznenadila sam se kad su me pozvali i rekli da ću dobiti medalju gradonačelnika. Bilo mi je drago jer to ipak znači da sam ja nešto valjala, dobro sam nešto radila, kada su mi to priznali. To mi je bila zahvala za sve ono što sam u ovoj zgradi napravila. Znam da je bilo onih koji me nisu voljeli, onih koji jesu, ali svima treba oprostiti, ne i zaboraviti, kazuje Jurković.
Tri su mjeseca od kad ne radi u Gradskoj upravi, ali gleda ju svaki dana, iz stana udaljenog tek nekoliko metara. I ne osjeća poriv da tamo uđe. U mirovini će, nada se, uživati u životu kakav zaslužuje. Ali, imat će i puno posla, nekima možda i neobičnog. Karlovčani, i ne samo oni, mogli bi doznati kako je bilo raditi u Gradskoj upravi, što su radili oni koje smo birali da nas vode i oni koje su oni birali.
– Ako mi sve bude u redu, stvarno ću se posvetiti da napišem moj radni vijek u ovoj Gradskoj upravi, navest ću ljude s kojima mi je bilo lijepo raditi, koji me nisu voljeli, govorili: Baba, kad ćeš u penziju? Stvarno će memoari biti, a naći ćemo i sponzora koji će to štampati, poručuje Jurković.
