Od vremena Ilira pa do Dubrovačke Republike za vrijeme koje je tradicija sokolarenja najduže održana, sokolarenje iz Hrvatske je u prosincu 2021 godine na uvršteno na UNESCO-ov popis nematerijalne baštine. Uvrštenju na ovaj prestižan popis uvelike je doprinio i rad Hrvatskog sokolarskog kluba osnovanog u Karlovcu prije 16 godina uz potporu britanskih sokolara. Tradicija sokolarenja očuvana je za vrijeme hrvatskog plemstva, a u Jugoslaviji je bilo zabranjeno.
– S obzirom da je tada režim bio totalitaran, na neki način se sokolarenje smatralo isticanjem nacionalne pripadnosti u svim državama bivše Jugoslavije. Međutim, UNESCO je priznao i nelegalno očuvanje tradicije sokolarstva čime se bavio naš Hari Herak, koji je i potpredsjednik Hrvatskog sokolarskog kluba, te Menđušić koji 1995. godine otvara prvu sokolarsku školu u Šibeniku. Tamo sam i ja položio svoj stručni ispit, kazao je Viktor Šegrt, predsjednik Hrvatskog sokolarskog kluba.
Viktor Šegrt ljubav prema pticama grabežljivicama osjetio je još u ranoj mladosti.
– Kažu da postoji gen za to. Ja sam kao klinac, još u osamdesetima, bio fasciniran lovstvom i pticama grabljivicama, pa sam čitao razna srednjovjekovna djela u kojima je bilo raznih prikaza sokolarstva. Za vrijeme Domovinskog rata sve je stalo, ali sam 1995. preko obitelji u Primoštenu došao do Šibenika i završio školu. To je fascinacija i ljubav koja traje dovijeka, priča nam Viktor Šegrt.
Sokolarenje je najstarija lovna disciplina u kojoj se s treniranom pticom grabljivicom lovi divljač u prirodnom okruženju, a kao tradicionalni hrvatski način lova ima i veliku ulogu u zaštiti ptica grabljivica. Također, i ne manje važno, sokolarstvo je oduvijek pokazivalo i velik potencijal za gospodarski razvoj – u kontekstu lovnog i kulturnog turizma može biti generator gospodarskog rasta na području Grada i Županije.
– S aspekta lovstva i lovnog turizma moram reći da sam s profesorom Kenwardom s Oxforda napisao prvi znanstveni rad koji govori o utjecaju sokolarstva na divljač i stanište, gdje smo dokazali da smo prihvatljivi u područjima gdje je lov s oružjima neprihvatljiv u smislu sigurnosti. Mi sokolari uživamo u cjelokupnom procesu, nije sve u lovu. Sokolarenje, kao oblik lovnog turizma, ima ogroman potencijal na našem području, no i dalje se o tome treba više govoriti jer nedostaje potpore, ističe Viktor Šegrt.
Još jedan način promocije sokolarstva su prezentacije koje bi se mogle odvijati u dvorcima na području Karlovačke županije, a što bi doprinijelo razvoju kontinentalnog kulturnog turizma. Nažalost, taj potencijal za sada je neiskorišten.
Kada pak govorimo o očuvanju bioraznolikosti, sokolarstvo je sjajan primjer primijenjene biologije.
– Upravo su sokolari ti koji su vratili i sivog sokola u SAD-u, i mauricijsku vjetrušu, i mnoge druge ptice jer sokolarske tehnike se koriste u umjetnom uzgoju ptica grabljivica, ako im populacija opadne, za očuvanje vrsta. S druge strane, ozlijeđene grabljivice kojima se pruži pomoć i skrb a prije vraćanja u prirodno stanište ne prođu sokolarske tehnike prilagodbe, neće se moći vratiti životu u divljini, kazao je jedan od naših najistaknutijih sokolara.
U Hrvatskoj danas ima oko 150 sokolara s položenim lovačkim i sokolarskim ispitom, a osim što ima velik gospodarski potencijal, život i rad s velikim i plemenitim pticama vraća nas suživotu s prirodom, što je u današnje vrijeme od neprocjenjive vrijednosti.
