Roko Katić veseo je i razigran dječak koji pohađa OŠ Turanj. Na prvi se pogled ne razlikuje od većine svojih vršnjaka, no istina je malo drugačija. Roku je naime dijagnosticiran autizam, točnije, pervazivni razvojni poremećaj i to vrlo rano. S obzirom na to da Roko ima i mlađeg brata Šimuna koji je također autistično dijete, svakodnevica ove obitelji nije nimalo jednostavna, ali već smo na prvi pogled shvatili da se radi o velikim borcima. Prije godinu i pol dana mama Martina odlučila je Roka upisati na taekwondo i kako sama kaže, to je bila jedna od najboljih odluka u životu.
Važnu ulogu u Rokovom životu ima Mario Rendulić, inače trener u Taekwondo klubu Jastreb i izbornik Hrvatske Parataekwondo reprezentacije. Da bi Roko mogao nastupiti na para natjecanjima, mora trenirati u klubu koji je član Parataekwondo Saveza. S obzirom na to da karlovački, matični klub to još uvijek nije, Jaskanci su pritekli u pomoć. Mario dugi niz godina radi s djecom s teškoćama i to ga u potpunosti ispunjava.
Meni je izvrsno raditi s djecom s teškoćama. Oni imaju poseban senzibilitet na taj rad i kod njih nema ljubomore, zavisti. Ne natječu se između sebe, već za sebe. Podržavaju i bodre jedni druge, sklapaju prijateljstva i povezuju se. Roko je već nakon dva natjecanja stekao prijatelje što je jako dobro.
Sve zapravo počinje i završava s Taekwondo klubom Karlovac i trenerom Adamom Mraovićem koji uz svoje vrijedne pomagače radi s Rokom i uvodi ga malo pomalo u taj prekrasan svijet sporta.
Kod svakog djeteta s teškoćama važno je individualno pristupiti. Mi treneri njih na početku pustimo malo da se priviknu na dvoranu i ambijent, a onda pomalo počinjemo s radom i učenjem. Roko je stvarno napredovao, išli smo korak po korak. Svojim trudom i zalaganjem već je ostvario zapažene rezultate na natjecajima. Na Friendly Taekwondo Online Openu osvojio je zlatnu medalju, a na Parataekwondo prvenstvu Hrvatske osvojio je drugo mjesto u formama, istaknuo je trener Adam.
Nadamo se da će životna priča obitelji Katić pomoći, inspirirati i ohrabriti sve one koji možda imaju sličnu sudbinu da ustraju, uključe svoju djecu u sport i pomognu im u ostvarenju svih želja i ciljeva. Jer na kraju krajeva, djeca s teškoćama mogu puno, samo im treba vjetar u leđa i puno puno ljubavi.
