Stari običaj da obavezno prije oluje zvonar u crkvi pozvoni s crkvenim zvonima održao se i danas u nekim mjestima. Porazgovarali smo s Maricom Kušan, zvonaricom u Svetom Antunu u Zadobarju koja nam je pojasnila u čemu je stvar.
-Ja sam i zvonarica i sakristijanka. Vršim obje funkcije već 14 godina. Prije je zvonar čistio crkvu, kopao grobove, brinuo o sahranama. Sada je taj dio s ukopima odvojen. Ja brinem o redovnom zvonjenju i izgledu crkve. Moram redovito biti dostupna u slučaju nekog smrtnog slučaja ili sprovoda. Ne zna svatko sa zvonima, pa nemam kome ostaviti posao. Volim brinuti o crkvi, nakon tolikih godina “uzela sam ju pod svoje”. Posebice u božićno vrijeme kada cijelu crkvu uredim mi bude naročito lijepo. Jednostavno me prožme neki mir i spokoj, rekla nam je.
Uobičajeno je zvonarstvo bio muški posao, no Marica je rado preuzela brigu kako o zvonjavi tako i o crkvi.
-Zvonim za pokojnike, kad je sprovod. Za žensko zvonim dvije volte po tri minute, za muškarce tri volte također tri minute. Najprije zvoni malo zvono koje blagoslivlja, onda ide veliki zvon. Potom zvone zajedno, pa nakon isključenja veliko zvono stane, a malo zvono na kraju pozdravlja.
Mnogi ljudi vjeruju da kad crkvena zvona zvone punom snagom, da glasnom zvonjavom zaista razbiju oblake i time otjeraju tuču. Nitko nije posve siguran je li stvar u strujanju zraka ili možda u božanskoj obrani od sila prirode.
-Davno prije bilo je drugačije, ali to stvarno još uvijek postoji. Nažalost to nije na našim malim kapelama. Na našim kapelama su se izmijenjala zvona. Ponekad neka zvona navlače tuču, barem sam tako čula. Za tjeranje tuče najučinkovitija su zvona na farnim, velikim crkvama. Mislim da je dosta toga ostalo ljudima u mašti, no naravno svatko ima svoje mišljenje, pojasnila nam je.
Stoljećima su naši preci upravo tako pokušavali otjerati nevrijeme, pa s obzirom da kod pada tuče i nemamo neku alternativu, nije loše pokušati.
