Nasilje među djecom ružna je stvarnost s kojom se sve češće susrećemo. Naravno, ne smijemo ga nipošto ignorirati, već primjereno na njega odgovoriti. Treba vidjeti što je potaklo onoga tko čini nasilje i je li bilo s namjernom da se nekoga povrijedi ili je bila impulzivna reakcija, što najčešće i bude slučaj.
-Ako je u pitanju impulzivna reakcija treba raditi na strategiji samokontrole. Rekla bih da većina djeca postupa upravo impulzivno. Tu je potrebno naučiti djecu samokontroli. Nisu problem samo djeca, problem su i odrasli. Svi bi trebali ići na tečajeve kako se primjereno ljutiti. Zajedno s mladima nastojimo naći strategije rješenja, ako ne pomaže prva opcija idemo na drugu, rekla nam je Tatjana Farkaš Radočaj, psihologinja u Obiteljskom centru Karlovac.
Djecu koja uđu u potištenost, povlačenje, osjećaj povrijeđenosti potrebno je dodatno osnaživati da izađu iz uloge žrtve, napomenula je psihologinja Tatjana.
-Ako je nasilje nad nama počinjeno, ne moramo biti u ulozi žrtve. Ne moramo se osjećati loše i biti u lošem stanju da bismo nasilniku rekli da je pretjerao i rekli stop. Ako razumno procesuiramo što se dogodilo bez pretjeranih emotivnih reakcija tek ćemo se onda znati svjesno i pribrano obraniti, dodala je.
Postoji i problem preosjetljivosti, a kako psihologinja Tatjana dodaje čini joj se kako je i ovaj ekstrem sve češći. Ili reagiramo preburno ili preosjetljivo, a i preosjetljivost može prerasti u oblik nasilja.
-Ako jedno dijete sretne drugo na hodniku i zaključi da ga ono nervira i želi da se to drugo dijete makne, tko tu zapravo čini nasilje nad kime?
-Svjedoci smo da se svakodnevno priča o nasilju. Bilo fizički oblik nasilja ili ono putem društvenih mreža, nažalost ima ga i dosta je izraženo. Gdje je granica nasilju i što to sve u njega ulazi? Nerijetko nasilje ne bude prepoznato, a bude i situacija kada nasilja nema a kao takvo je okarakterizirano. Prije nismo toliko radili na elektroničkom obliku nasilja, bilo je zastupljenije ono fizičko. Mnogo toga i dalje ostaje u sivoj zoni i upravo zato trebamo senzibilizirati javnost, pojasnila nam je Anita Gračan, policijska službenica za prevenciju.
Da nasilje ostavlja poteškoće u razvoju nije novost. Nažalost pitanje je hoće li one biti veće ili manje.
-Emocionalne smetnje su najčešća posljedica. Djeca koja mi dolaze u ambulantu najvećim dijelom imaju upravo emocionalne poteškoće. Manifestacije zlostavljane djece su razne, a ovise o dobi. Najčešće na kraju ostaju anksiozne smetnje, rekla je Sandra Bičanić Dobrinić, dječji psihijatar u OB Karlovac te dodala kako je broj djece koja dolaze sve veći.
-Međutim to ne znači da je nužno nasilja više. Javnost je sada senzibiliziranija i upućenija u ovaj problem naspram prijašnjih godina pa nerijetko stručne školske službe, ali i roditelji dovode djecu na pregled.
U školskoj i adolescentskoj dobi najčešći simptomi i posljedice nasilja su strahovi, povlačenje i socijalna izolacija, ponekad i samoozljeđivanje, depresivne smetnje. Ako primijetite ovakve simptome kod djece, nastojte pravovremeno reagirati kako situacija ne bi izmakla kontroli.
