Ljubav, toplina i iskrenost – riječi su kojima bismo mogli opisati naš prvi susret s udomiteljskom obitelji Mašala s Dubovca. Gospođa Irena i njen suprug s veseljem su nas ugostili zajedno s djecom koju su udomili. Priča je počela nakon završetka rata. Irena je ostala bez posla, a uvijek je voljela rad s djecom. Danas je ponosna udomiteljica i trenutno se u njenom obiteljskom domu nalazi 5-ero djece.
– Prvi put sam dobila dvoje djece s posebnim potrebama gdje sam jako puno i noćima i danima ne spavala i mučila se s njima. Poslije toga sam dobila curicu od 3 mjeseca i to je jednostavno krenulo ok, ali sad što sam starija, sve više se za sve vežem. Tako je jedna curica ostala kod mene. Ona ima sad 22 godine. Ona više nije u sustavu. Mislim da će još jedna curica ostati i jedna curica koju je moja kćer posvojila, jer mi tad više nismo mogli imati djece. Bili smo prestari. Sad ih sve skupa imam petero, rekla je Irena.
Djeca u udomiteljske obitelji dolaze s raznim pričama, a najčešće su prestrašena i vrlo emotivna. Teško je naviknuti se i njima i ljudima koji ih prihvate. Kako Irena kaže, djeca su načeta emocijama i treba ih vratiti na pravi put. Nekima nedostaju roditelji, ali ako imate veliko srce i volju, sve je pod kontrolom.
– Uvijek nam je lijepo, i ljeti i zimi i kad nema škole i za Uskrs i sad za Božić. Ovo nam je najveselije doba godine kad se pjeva, pleše, kolači se peku, djeca pomažu i svi smo sretni. Djeca se međusobno dobro slažu. To sve posložimo, da kažem tako. Dvoje idu u vrtić, dvoje u školu u boravak tako da je to sve lakše. Ova velika djevojka je već srednja škola tako da je sve ok.
Pripreme za Božić i Novu godinu u obitelji Mašala prošle su vrlo smireno i veselo.
– Ja ću se sad malo našaliti. Ja kako imam velike cure, ja ništa ne radim. Šalim se, šalim. Ja sam naučila svoju, ajde, nazvat ćemo ju Martu, nju sam naučila peći kolače. Onda moja druga, nazvat ćemo ju Angelina, ona voli pospremati po kući, a onda na kraju kad sve to napravimo, ispada da teta samo prigovara, ali nije tako. Šalim se. Napravila sam iz te dvije djevojke ljude, a to mi je najveći ponos. To su ljudi za svoj samostalni život, ali ova curica se ne da od mene. Ona već radi u domu kao njegovateljica i super je. Srce mi je ovoliko.
Danas je situacija u odgoju djece znatno drugačija nego prije nekih 20-ak godina. Najčešće mnogi rade dramu oko 1 djeteta i pokušavaju s obitelji na sve moguće načine čuvati dijete, a prije se uspjelo othraniti i primjerice 6-eročlanu obitelj bez imalo stresa.
– Meni će sad zamjeriti mnoge mame, a možda i tate, ali današnja djeca vam nemaju odgoja. Roditelji se ne bave djecom. Odgoj je tu broj jedan. Svi drugi su im krivi. Primjer, moja djeca sad u crkvi imaju priredbu i onda, naravno, uvijek staviš prvo prioritet. Nema veze što on ide na nogomet, što on i pjeva, ali sad ako je božićno doba i sad ako je kakva priredba, idemo na to. Ovo ćemo malo zanemariti. Kad je to gotovo, vraćamo se opet na nogomet ili na pjevanje. Mislim, roditelji bi danas to sve htjeli obuhvatiti. Ne ide to tako. Samo djecu previše maltretiraju i previše im obaveza daju. Mislim da tu griješe. Moje mišljenje.
Najčešće roditelji svoje neostvarene želje žele pretočiti na vlastitu djecu.
-Bravo. Upravo to. Sve ono što oni nisu postigli, sad su prebacili na svoju djecu. Kako da ja sad svom djetetu kažem: “E pa ti sad budi pravnica!”, a dijete nema interesa za to. Čemu? Kažem, pustite dijete da uči ono što voli. Moja djevojka išla je za kuharicu što nije voljela i rekla je: “Teta, ja to ne volim.”, ali čujte, sistem je to tako njoj odredio i ja tu nisam mogla puno napraviti. Ona je to završila, ali je rekla da se ne snalazi u tome i htjela je biti njegovateljica. Dijete je sad sretno. Ona je sad već skoro dvije godine njegovateljica i gazdarica je rekla da već dugo nije imala tako vrijednu, poštenu i pedantnu osobu za taj posao.
Gospođa Irena ima i važnu poruku za roditelje koji će danas sutra odlučiti udomiti dijete.
– Joj, tu ste me isto dotaknuli. Gledajte, ako vi želite neku dušu spasiti, nemojte gledati ima li 5, 6 ili 7 godina, ima li 3 mjeseca, je li dijete ovakvo ili onakvo, uzmite to dijete. Bit će vam teško, ali ćete puno toga napraviti iz tog djeteta ako imate i malo volje za posvojiti to dijete. Nije lako. Mi imamo situaciju gdje je dijete imalo 3 mjeseca, a danas ima 13 godina. To je prekrasna djevojka. Odgojena je, a čak i škola te razrednik to kažu.
Svoju toplu priču s nama je podijelila Martina Trbuščić, 18-godišnja učenica za smjer veterinarskog tehničara koja je već godinama članica obitelji Mašala.
– Došla sam ovdje s 12 godina. Bilo mi je to sve novo, ali teta i striček uvijek su tu bili za mene. Snašli smo se. S djecom koja su ovdje već bila isto sam se sprijateljila i sve je bilo u redu. Prije nego što sam došla u udomiteljsku obitelj, bila sam u Dječjem domu Vladimir Nazor. Tamo sam bila 5 godina i 11 mjeseci. Tamo je isto bilo dobro, ali tamo ipak nije bilo obiteljske atmosfere kakva ipak treba biti, tvrdi Martina.
Martini je želja studirati socijalnu pedagogiju, jer želi pomoći djeci koja se nalaze u istoj situaciji u kojoj je ona bila od svoje najranije dobi.
– Meni je ovdje više nego odlično. Teta i striček su mi priuštili ono što nisam mogla imati. Mislim, puno sam stvari dobila što nisam imala. Brinu o meni više nego vlastiti roditelji. Imaju više suosjećanja nego oni. Više sam s njima kliknula nego s vlastitim roditeljima.
Ponekad najsiromašniji čovjek ostavlja svojoj djeci najbogatije nasljedstvo, napisala je davno spisateljica Ruth. E. Renkel. Nije stvar u tome tko ste i koliko imate. Važno je da imate veliko srce. Svi smo mi tek ljudi od krvi i mesa, ali malo tko će pokazati ovoliku humanost kakvu je pokazala obitelj Mašala. Njihova dobrota višestruko im se vratila, jer ljubav koju smo mi osjetili samo u sat vremena zajedničkog druženja s njenim članovima, čarobna je i velikodušna. Vjerujemo da im je baš svaki dan poput blagdana.
