„Ljubav je kao predivan cvijet kojeg ne mogu dotaknuti, ali čiji miris čini vrt predivnim mjestom.“, napisala je davno američka književnica i aktivistica Helen Keller. Ljubav je nešto najljepše što nam se može dogoditi, a Barki i Josipu Pavičić s Vodostaja ona se dogodila prije više od pola stoljeća. S jednakim intenzitetom vole se i dan danas. Upoznali su se na plesu u Husju kod Rusa, u najljepšem selu na svijetu, kako tvrdi Barka. Na prvi je pogled očarala Josipa.
– Bila je zgodna i tako to. Kroz vrijeme i kroz godine, ostarili smo. Prošle su 52 godine kaj smo zajedno, rekao je Josip.
Vjenčali su se u crkvi na Kamenskom, a proslava je bila kod Barke na dvorištu u Husju.
– Radilo se isto po onom nekom starom planu. Bilo je tako kako je bilo, ali je bilo svega za dost’. To je išlo svojim tijekom, a ovo je danas sve po mjeri i zakonu. Imao si domaće ljude. Cijelo selo je pozvano. To je bilo stvarno predivno, rekla je Barka.
– Normalno, i rođaci i prijatelji. Oni su svi bili pozvani i bili su nazočni našem svadbenom slavlju, dodao je Josip.
Život su proveli u Njemačkoj radeći i brinući se o obitelji.
– Najprije imaš djecu, ne možeš raditi,a došao si u tuđi svijet, ali dobro, to se uskladilo s nekim sitnicama tamo vamo. Ja sam najprije radila u kući par godina. Onda sam radila u lječilištu, otkrila nam je Barka.
Josip je u Njemačku otišao 1968. godine s grupom ljudi s Vodostaja i bavio se raznim poslovima. Po zanimanju je alatničar, a radio je kao armirač. Djeca su im rođena i ostala u Njemačkoj, kao i unuci.
– Ovaj stariji, on je uvijek volio tu doći, ali smo ga nagovorili: “Dijete, nemaš pojma kakav je ovdje život. Ti ne možeš ovdje biti sam. U kući nema nigdje nikog živog.”. Kakva je situacija i kakve su plaće, to nije Njemačka. Tad je još u zanat išao. Još je bio mlad, a on bi doma, navela je Barka.
Ako se vratimo u prošlost, više se držalo do tradicije i ljubav je bila svetinja. Danas je normalno da se ljudi rastave, da djeca žive odvojeno od roditelja, a brak se shvaća olako. Ipak, postoje i oni kojima je ljubav, bez obzira na godine, vrlo bitna i svakodnevno ih pokreće.
– Ljubav je prije svega tolerancija i poštovanje. Mislim da iz toga onda dalje dolazi i ta neka dugovječnost u ljubavi i to nekakvo prijateljstvo koje se stvara kad možda zaluđenost i zaljubljenost prođu, rekla je Ana.
– Ljubav. To su osjećaji prema nekoj osobi. Valentinovo mi je poseban dan, jer se iskazuje ljubav prema tim osobama, tvrdi Ivan.
Djeca su uvijek najiskrenija, a nama je bilo predrago čuti njihove slatke izjave o ljubavi:
– Za mene je ljubav kad je moj imendan i kad se svi ljubimo na Novu godinu. Najviše volim svoju obitelj, mišljenja je Stjepan, 5 godina.
– Ljubav je kad se dvoje ljudi zaljube. Ja imam susjedu i kad ju sretnem u dvorištu, malo popričamo, pa odemo svaka k sebi unutra, izjavila je Dora, 6 godina.
Barka i Josip, heroji naše ljubavne priče, imaju jasnu poruku za mladež:
– Prvo, eto, poštovanje. Uzajamno poštovanje. To je najvažnije po meni. Recimo, da ja nju poštujem, a ona mene. Ovo drugo igra veliku ulogu i neka ljubav postoji. Uvijek je postojala. Postoji i dan danas, Josip.
– Recimo, te društvene mreže. Netko je i tu uspio. Ne znam na koji način i funkcionira li to kao u naše doba. Ne možemo reći je li to ispravno ili ne, Barka.
Kao i svaki par, imali su sretnih i tužnih trenutaka, no ima nešto što ih uvijek drži zajedno bez obzira na sve nedaće.
– Najviše djeca. Kad razmisliš, svi smo mi već mogli otići tko zna kuda, ali trebaš imati to neko razumijevanje i poštovanje. Nikad svojoj djeci ne bih priuštila da je mama sad prošla nekamo iz kojeg već razloga. Vjerujem da tako i tata misli, tvrdi Barka.
– Normalno. Djeca drže brak, zaključio je Josip.
Sve dok je zdravlja i dok su živi, disat će jedno za drugo. Savršeno se nadopunjuju i sa svim svojim manama i vrlinama, čine jedno neraskidivo zajedništvo. Želimo im još puno zajedničkih voljenih i sretnih godina. Dragi čitatelji, sretno vam Valentinovo i požurite ljubiti svoje bližnje, jer danas smo tu, a sutra tko zna gdje.
