
Održano je misno slavlje i obred pepeljenja na Pepelnicu 14. veljače u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Misu je predvodio dominikanac Frano Prcela u koncelebraciji s mons. Antunom Senteom, rektorom Josipova svetišta. Hodočasnike su predvodili župljani dubovačke župe Blažene Djevice Marije Snježne, a pjevanje su animirali članovi župnog zbora „Sveti Josip“ pod vodstvom Blandine Rakarić uz orguljašku pratnju monsinjora Krešimira Klarića. Vjeru je svjedočio Dinko Klasan, poduzetnik i umjetnik iz Bjelovara.

–Križu Pepelnice treba dati da prodre i do razuma i do duha. To je ujedno poziv da prihvatimo svoj život kako bismo ga u svjetlu križa preobrazili, obnovili jer križ nije samo i jedino opomena, on je smjer i orijentacija. Budimo stoga u ovo preduskrsno vrijeme velikodušni prema sebi. Ispričajmo sebi odgovor na prvo i posljednje pitanje našega života. Svatko je obdaren i osposobljen doći do osobnog odgovora. Potrebno je pak platiti cijenu koja se zove – stati, zaustaviti se, tražiti tišinu kako bismo pronašli sebe. Zašutjeti barem minutu vremena svaki dan, ako ne ide minuta, barem trideset sekundi ne govoriti, ne gledati ne znam u kakva tehnička čudesa koji se zovu npr. mobiteli. Jednostavno željeti čuti, osluhnuti glas i onoga drugog sebe. Bog se dao na četrdesetodnevni put, išao je i ide nam u susret. Tako susretljivo i prije svih naših napora. Da on je sam put. Otvara nam nove mogućnosti i daruje nam novi život. Stoga na početku korizme recimo jedni drugima, a i sami sebi: Ovakav kakav jesam pozdravljam onoga sebe kakav bi mogao, kakav bi trebao biti. Onda ćemo biti na dobrome putu, ne samo u vrijeme korizme, nego ćemo upravo tako stići i na stazu do Uskrsa, do uskrsnuća našeg života naočigled močvara banalnosti, sporednosti i površnosti. Drage sestre i braćo u vjeri, ne bojimo se poći kući stići do sebe kako bismo došli i do bližnjega i u konačnosti do svoga Boga, poručio je u prigodnoj homiliji dominikanac Frano Prcela.

Pri kraju misnog slavlja svoje svjedočanstvo ispripovijedao je Dinko Klasan, poduzetnik i umjetnik, rođeni Bjelovarčanin oženjen Ljiljanom s kojom ima jednu kćer. Dio svjedočanstva slijedi u nastavku:
–Živio sam jedan najnormalniji obični život, kao i većina Hrvata u Hrvatskoj. Imao sam poriv da stvaram, radim. Ostvario sam se vrlo rano u materijalnom smislu i onda shvatio već negdje s četrdeset i nešto godina da nisam baš bio previše radostan sa svime ostvarenim, iako je sve izgledalo bajno, super. U trenutku obraćenja imao sam dvije tvornice, brod, stan na moru, materijalni život koji sanja cijela Europa. Ali nije bilo zadovoljstva. Lijepo je kada se stvara, adrenalin raste, čovjek nešto gradi, to ima nekog smisla, jedan je to vrlo uzbudljiv život, međutim kada se sve to ostvarilo onda se postavilo pitanje: A što sada? U materijalnome nema trajnoga zadovoljstva. Najveća vrijednost tog ostvarenja bila je u tome što sam mogao neopterećen egzistencijalnim problemima pogledati u svoju dušu, obitelj i svijet. I ništa od toga što sam vidio nije mi se svidjelo. Trebalo je postojati nešto više, snažnije, određenije i istinitije od pojavnosti koju vidim oko sebe. I kad sam povjerovao u to, otvorilo se Nebo, izjavio je Klasan.
Klasan je dodao kako voli reći da je patnja fotelja za promatranje Boga jer se u nju zavalite i potom gledate gdje ste i što ste. Izrazio je nadu da je u životu shvatio što je smisao patnje, a to je stvarno proljepšavanje duše. Svoj dar kontemplacije iznosi na svoja platna, a o otvorenju Klasanove izložbe pisali smo ranije. Klasan sada živi i radi u Malinskoj gdje mu je atelje i galerija, a ujedno je član Likovnog udruženja Bjelovar.
