
Sve više ljudi danas treba pomoć fizioterapeuta, a ta činjenica zasigurno je toj profesiji donijela veliku popularnost na tržištu rada. Mogućnosti zaposlenja su brojne – kako u državnim institucijama, tako i u privatnim tvrtkama. Mi smo razgovarali sa Sašom Tomićem, Karlovčaninom sa zagrebačkom adresom koji se fizioterapijom bavi već dugi niz godina i u svom je poslu iznimno uspješan.
Prva i najčešća asocijacija koju ljudi imaju kad se spomene riječ fizioterapeut i ono čime se on bavi je masaža. Iako je to donekle točno, ipak je to samo jedan mali dio spektra fizioterapije. Danas fizioterapeuti rade u privatnim ili javnim bolnicama, rehabilitacijskim centrima, službama pomoći u kući, klinikama, školama, sportskim klubovima i sportskim organizacijama. Bave se liječenjem bolesti, ali i održavanjem zdravlja.
Treba jako puno truda, rada i dodatnih edukacija u ovom poslu. Kao što liječnici biraju svoju specijalizaciju, tako i fizioterapeuti trebaju izabrati granu te se maksimalno posvetiti tome. Ja sam izabrao neurologiju koja je poprilično zahtjevna, zbog same kompleksnosti živčanog sustava, ističe Saša.
Prema Sašinim riječima, fizioterapeutu je danas možda najteže dobiti staž. Neki ga traže i više od godinu dana. Njega je put nakon toga odveo na Brač gdje je prvi put imao priliku samostalno raditi, nakon toga se dodatno usavršavao te se zaposlio u Zagrebu u privatnom sektoru.
U radu kod privatnika mora se oformiti tim. Nas je uvijek bilo dovoljno, dok u javnom zdravstvu situacija može biti drugačija. Velik je broj ljudi i terapija, a malo fizioterapeuta. Onda se dogodi to da ljudi postanu samo broj, radi se grupno, a svi znamo koliko je važan individualan pristup, pogotovo ako je riječ o pacijentima s nekim kroničnim stanjima kojima je potrebna cjeloživotna rehabilitacija.
Saša danas najviše radi s neurološkim pacijentima što je poprilično izazovno zbog toga što je klinička slika svakog pojedinca individualna. Najčešće su to ljudi koji su pretrpjeli moždane udare, koji imaju spinalne ozljede. Tu su i cerebralne paralize, Parkinsonova bolest, multipla skleroza.
Dosta je teško ne nositi posao kući i ne povezati se s pacijentom. Mi radimo s nekim ljudima i do sedam sati dnevno, kroz nekoliko mjeseci; neki nam se vraćaju i na nekoliko ciklusa. Kad toliko vremena provedete s nekim, stvara se i prijateljski odnos i posebne emocije, ali na kraju dana trebamo biti svjesni da smo mi ti koji moramo izvući maksimum iz pacijenta kako bi mu pomogli i zato treba znati kolntrolirati emocije.
Zanimalo nas je koliko je u cijeloj priči važna povezanost cijelog tima.?
Ja imam sreću što radim u predivnom timu. Rastemo zajedno, učimo jedni od drugih. Jako je to važno. Pacijent treba dobiti pomoć, ne samo fizioterapeuta, već i psihologa, neurologa, radnog terapeuta, psihijatra. Svi trebaju biti usklađeni kako bi se pomaci vidjeli, ističe na kraju Saša.