Mateo Crnković svoje prve rukometne korake napravio je prije više od 20 godina, a danas je standardni prvotimac, odnosno član Hrvatskog rukometnog kluba Karlovac koji se natječe u najvišem rangu, Premijer ligi. Osim što je potpuno predan sportu, Mateo je završio fakultet u Rijeci, zaposlio se u Zagrebu i trenutno radi na doktoratu. Našoj ekipi otkrio je na koji način uspijeva uskladiti sve obaveze te što je sve morao uložiti, odnosno žrtvovati da bi se ostvario na svim životnim poljima.
Tko je zapravo Mateo Crnković? Kako bi sam sebe ukratko opisao?
Najteže mi je pričati sam o sebi. Mogu reći da sam još uvijek student, rukometaš i odnedavno voditelj jednog važnog projekta na poslu. Svaki dan mi je u potpunosti ispunjen obavezama, što i nije loše.
Sport kao takav je za mene način života. Naučio sam funkcionirati u kolektivu, prilagođavati se, prihvaćati pobjede, ali i poraze. Potrebno je puno ulagati, ponekad i žrtvovati neke stvari, biti odgovoran i savjestan. Kao mali sam se tražio i u nekim drugim sportovima, ali rukomet je definitivno moja prva i najveća ljubav.
Trenirati sam počeo prije 20-tak godina. Sve je počelo kao igra, ni ja ni moji roditelji nismo imali prevelika očekivanja. Bilo je važno baviti se fizičkom aktivnosti. Malo pomalo sam shvatio da je to nešto čime se želim ozbiljnije baviti i eto… Još uvijek sam tu.
Sjećaš li se možda kako si se osjećao kad si ušao u seniorsku ekipu? Jesi li imao posebne uzore među starijim i iskusnijim igračima?
Tada je u ekipi bilo puno starijih i iskusnih igrača, mahom su to bili domaći dečki. To mi je ostalo u sjećanju. Nama „klincima“ je bila ogromna čast s njima trenirati, učiti i skupljati iskustvo. Odrađivali smo što god je trebalo i ništa nam nije bilo teško. S obzirom na to da igram na poziciji kružnog napadača, najviše sam tada promatrao Miodraga Višnića, svog sadašnjeg pomoćnog trenera i Tomislava Huljinu. Naravno, Vori i Sulić su tada također bili veliki uzori…
Vaša sadašnja trenerica Tatjana Rašić tvoju je generaciju pratila praktički od malih nogu. U trenutku kad je nekolicina vas ušla u prvu ekipu, jako vas je dobro poznavala i znala što može od koga očekivati. Smatraš li da je to tebi osobno bila prednost ili nedostatak? Da li je prema vama bila možda stroža? Više zahtijevala?
Prednost svakako. Jako dobro smo se međusobno upoznali kroz sve ove godine. Trenericu Tanju izuzetno poštujem, uvijek je bila fer i pravedna te nas poticala na napredak. Takva je i danas.
Jedan od najvećih izazova većini sportaša je uz svakodnevne treninge i utakmice posvetiti se školovanju. Ti si završio fakultet, trenutno radiš na doktoratu i istovremeno si zaposlen. Koja je tajna? Kako uspijevaš sve stići?
Teško je sve uskladiti, ali nije nemoguće. Uvijek ponavljam da gdje ima volje, ima i načina. Da, slažem se s tim da školovanje ponekad predstavlja velik izazov, posebice profesionalnom sportašu, ali isto tako sam uvijek bio svjestan toga da ću od rukometa teško moći živjeti. Tu je i rizik od ozljeda i druge okolnosti na koje često ne možemo utjecati. Važno je imati svoje zanimanje, nekakvu sigurnu luku.
Dođe li ponekad do zasićenja? Jesi li ikad poželio odustati od sporta?
Naravno da ima kriza. Umor čini svoje, pritisak također. Često bismo željeli imati i više slobodnog vremena, ali to sve brzo prođe. Ja igram rukomet jer u tome uživam i nikad nisam poželio odustati. Ti trenuci malih kriza dođu i prođu, normalno je to.
Tebe u ovim rukometnim krugovima često zovu „maestro obrane“. Smeta li te to ili ti laska?
Spletom okolnosti je došlo do toga da u posljednje vrijeme više igram obranu. Ne mislim da sam samo obrambeni igrač. Dajem ja svoj doprinos i u napadu. Danas se ionako sve više traže igrači koji su dobri u oba smjera.
Još su četiri kola do kraja. Trenutno držite osmu poziciju na ljestvici, situacija nije idealna. Kakve su tvoje prognoze? Misliš li da ćete uspjeti odraditi sezonu do kraja uspješno i ostati u Premijerki?
Vraćali smo se u Premijer ligu nekoliko puta. Ako bude potrebno, vratit ćemo se opet. Ali, vjerujem da možemo ostati u ovom najvišem rangu natjecanja, da imamo kvalitetu i da to možemo ostvariti. Atmosfera je dobra. Naravno da ponekad dođe do nekih nesuglasica, ali sve to riješimo razgovorom.
Koliko vam znači podrška s tribina?
Iako neki ljudi znaju reći da mi u Karlovcu imamo kazališnu publiku, ne bih se složio. Zahvalni smo našim navijačima na podršci, puno nam znači. Dobra podrška s tribina nekad nas zna potaknuti da idemo i preko svojih granica. Važno je naravno da i mi prenesemo dobru energiju na publiku. Sve je to uzajamno.
Reci nam na kraju kako provodiš ono malo slobodnog vremena kojeg imaš? Što te opušta, u čemu uživaš?
Filmovi i dobre knjige me najviše opuštaju. Volim provoditi vrijeme s djevojkom i prijateljima, a s vremena na vrijeme pokušavam i otići na neko putovanje. Ništa posebno, uživam u malim stvarima.
