Naknada za prijevoz, topli obrok, pravo na regres, božićnica, uskrsnica, dar za djecu – sve su to pogodnosti koje karlovačka tvrtka Zelenilo nudi pogrebnim djelatnicima, no doznajemo kako interesa za ovaj posao unatoč tome baš i nema. Pojedinci koji se ipak odluče okušati u ovom poslu vrlo brzo se oko istoga predomisle, a kvalitetnog radnika na ovoj poziciji gotovo je nemoguće zadržati.
Većina komunalnih poduzeća u hrvatskim gradovima već godinama se bori upravo s nedostatkom grobara, a slična situacija događa se i u karlovačkom Zelenilu.
–Sve ovisi o samom čovjeku. Kada dolaze kod nas na zapošljavanje neki izričito kažu da ne žele imati posla s pokojnicima i ne žele raditi kao pogrebni radnici pa ih upućujemo na neke druge odjele. Postoje i oni koji sami dođu tražiti ovaj posao. Mi im objasnimo što je njihov zadatak i što sve i kako moraju raditi pa ako pristanu znači da su spremni na takve uvjete. Imali smo i slučajeva gdje su se zaposlili i nakon dva tjedna rekli da ipak ne mogu to raditi i da moraju promijeniti posao. Nemate baš ljudi koji su zainteresirani za posao. Nije riječ samo o iskopu groba, već dolazi i do ekshumacija. Ljudi su osjetljivi na takve stvari, objašnjava direktor Zelenila d.o.o. Karlovac Tomislav Vukelić.
Zelenilo u pogrebnom odjelu broji 38 zaposlenih djelatnika koji brinu o devet gradskih i još 15 prigradskih groblja. Nije tu riječ isključivo o sahranama i ukopima, već i o održavanju i uređenju zelenih površina te čišćenju i odvozu smeća.
Samo u prethodnoj godini pogrebni djelatnici Zelenila obavili su 788 sprovoda. Vikendom ne vrše ukope, ali zato ih po danu u prosjeku obave četiri. Jedna grobna raka mora biti duboka najmanje metar i 80 centimetara, za što im u prosjeku trebaju četiri sata. Ako potencijalne radnike ne odbije težak fizički rad, tu su i psihički izazovi.
Goran Lipošćak pogrebni je djelatnik u karlovačkom Zelenilu već deset godina. Po struci je galanterijski tehničar, a kako kaže, u životu se svega naradio i ovdje mu je baš dobro. U pogrebnom odjelu prošao je put od grobara pa do vozača i otkrio nam kako izgleda njegov jedan radni dan.
–Ujutro dobijemo raspored od poslovođe, saznamo koje groblje je u pitanju, prikuplja se alat i prati redoslijed. Obično dvojica kopaju grobnu raku i imamo termine za prvi, drugi, treći i tako dalje sprovod. Kad završimo, poslovođa dođe po nas i odmah radimo pripreme za idući dan. Posao je takav da svaki drugi ili treći tjedan imamo dežurstvo po 24 sata. Radnike dižemo u bilo koje vrijeme, dan, noć, kiša, sunce, sve nas pere. Puno je izazova, tu su ubojstva, samoubojstva, utapanja, a zadnjih godina imamo veliki problem i s migrantima. Često je i nepristupačan teren gdje ne možemo doći s kombijima pa se snalazimo. Surađujemo i s GSS-om i policijom.
Težak je to fizički posao koji ne bira vremenske uvjete. Ispraćaj pokojnika ne odgađa se zbog kiše ili snijega, a Goran nam je otkrio i kako se s godinama naučio nositi s teretom svog posla.
–Imun sam na to. Posao je posao, ostavljam sve postrani. Kad sam na poslu na poslu sam, to se ne priča okolo i odradi se. Dođeš doma i sasvim je druga priča, žena, djeca, prijatelji, kafić i Korana i to je to. S godinama je lakše, problem je malo u ljudstvu, ali snalazimo se. Tko je sposoban nema tu većih prepreka, kao i u svakom poslu.
Za posao poput ovog treba imati želudac, ali i onaj neki „emocionalni prekidač“ u glavi.
–Treba malo psihički bolje biti pripremljen nego za neke druge poslove. Uvijek se mora biti neutralan, ne smijete biti nasmijani, a ni tužni. Dosta je komplicirano raditi s rodbinom pokojnika jer morate biti spremni prihvatiti sve što će vam ti ljudi reći, bez neke velike reakcije. Cijelo vrijeme morate biti smireni i znati smiriti situaciju jer su to dani kada ljudi ne funkcioniraju kao na dane kada im se ništa nije dogodilo, zaključuje voditelj pogrebnog odjela Miroslav Zaborski.
Biti grobar nije posao za svakog. Mnogi već nakon prvog susreta s mrtvačnicom shvate da to nije posao za njih, a za one koji posao i prihvate, lopate s godinama postaju sve teže i teže. Pogrebnih djelatnika u Hrvatskoj, u odnosu na opseg posla, nema ni približno dovoljno, a preostaje samo vidjeti kakva je sudbina ovog deficitarnog i nepoželjnog zanimanja u budućnosti.
