Ne postoji puno zaljubljenika u karlovački sport, pogotovo rukomet koji nisu čuli za obitelj Đanković. Otac Miloš bio je izvrstan golman, a nakon završetka igračke karijere odlučio se baviti trenerskim poslom. Prije više od dva desetljeća osnovao je i karlovačku školu rukometa, koja je iznjedrila brojne velike igrače. Njegov sin Dinko također je odlučio život posvetiti rukometu. Danas živi i radi u Mađarskoj, prije nekoliko godina bio je i pomoćni trener Hrvatske juniorske reprezentacije, odnosno desna ruka Davora Dominikovića, a cijela priča započela je upravo u Karlovcu.
Mnogi Karlovčani se jako dobro sjećaju Dinka Đankovića iz njegovih igračkih dana. Bio je standardni rukometni prvotimac, igrao na poziciji lijevog krila, a krasila ga je profinjena tehnika i odlična igra u obrani. Danas je Dinko perspektivan mladi trener s master coach licencom, a iskustvo brusi, ni manje ni više nego u mađarskom Veszpremu.
U Rukometnoj školi Karlovac počeo sam raditi kao trener vrlo rano, kao 20-godišnjak. Tada sam još i aktivno igrao. Radio sam s mlđim uzrastima, zaključio da se time želim u životu baviti i tako je sve krenulo.
Kako je došlo do toga da postanem trener karlovačke seniorske ekipe? Bio je to splet okolnosti.
Sve se izdogađalo u jednom danu, nisam imao baš puno vremena za razmišljanje. Desetak godina sam tada već radio s mlađim kategorijama, ostvarivali smo dobre rezultate i uprav aje očito smatrala da sam dorastao zadatku. U početku, prvih nekoliko mjeseci bilo je poprilično izazovno i teško jer sam preko noći postao trener igračima s kojima sam do jučer igrao, svojim prijateljima. Naravno, sad kad s odmakom gledam na to, nije to bilo baš tako dramatično, ali trebalo je vremena za priviknuti se, svakako.
Nakon što se u Karlovcu pokazao i dokazao, stigla je ponuda iz Poreča koju je objeručke prihvatio i tamo proveo lijepih šest godina. Sve se nekako zakompliciralo u vrijeme korone. Dinko je tada u Karlovcu čekao transfer u Dohu, Katar, ali to se na kraju nije izrealiziralo. Na svu sreću, stigao je neočekivani poziv iz Mađarske.
Veszprem je tražio trenera za svoju drugu ekipu ( „under 22“). Ja sam zapravo zamijenio Momira Ilića koji je u međuvremenu postao trener prve ekipe. Brzo smo se oko svega dogovorili. U Mađarskoj sam upoznao neki drugi sustav rada, naime Veszprem radi puno po principima španjolskih trenera, španjolskog sistema rukometa. Puno toga sma svakako spoznao i promijenio se kao trener, što je dobro.
Unatoč brojnim profesionalnim i obiteljskim obavezama, Dinko pokušava redovito pratiti igru karlovačkih seniora, svojih nekadašnjih suigrača, ali i Hrvatsku reprezentaciju.
Mi imamo još uvijek jaku reprezentaciju. Možda nismo trenutno na razini jedne Francuske ili Danske, ali moramo naći trenera kojem ćemo dati povjerenje i biti strpljivi. Čekati da on te dečke posloži. Ova generacija mladih uz nekolicinu starijih igrača koji još uvijek igraju na vrhunskom nivou, poput Cindrića, Karačića, Duvnjaka može i mora rasti.
Što se tiče planova za dalje i eventualnog povratka u Hrvatsku, sve karte su otvorene. Opcija je mnogo, podršku obitelji ima što god da odluči, a na njemu je da dobro razmisli o tome gdje će nastaviti graditi svoju trenersku karijeru.
Povratak u Hrvatsku je uvijek opcija, ali vraćamo se na to da u ovom trenutku nema uvjeta za to. Ambicija me tjera dalje, naravno. Mislim da je ovo zadnja godina u Mađarskoj pa ćemo tražiti dalje. Treba se boriti, tražiti dobre prilike. Ponuda nekih imam, vidjet ćemo što i kako.
Dinko trenutno odmara s obitelji u svom rodnom gradu, a uskoro putuje u Poreč gdje će, kao i prošle godine, pomoći u organizaciji rukometnog kampa kojeg je osnovao lani s našim proslavljenim reprezentativcem Lukom Cindrićem.
Cijeli razgovor s Dinkom pogledajte u našoj emisiji Sportski pregled.
