Ljudima je u prirodi da se često žale, negoduju i da odustaju od svojih ciljeva zbog nedostatka ambicije i volje. Mlada Karlovčanka Elena zato može biti pravi primjer svima jer za nju ne postoji riječ „ne mogu“ ili „ ne želim“. Još kao mala djevojčica naučila je što znači živjeti bez vida, ali njezina obitelj nije dopustila da se osjeća bespomoćnom ili manje vrijednom. Iz djetinjstva pamti samo lijepe dane.
Moj brat blizanac i ja rođeni smo malo ranije, bili smo u inkubatoru dosta dugo i uslijed toga sam ja ostala bez vida. U mraku živim odmalena, za drugačije ne znam. Nije me to nikada sputavalo, imala sam ogromnu podršku obitelji. Uvijek su me poticali da budem što samostalnija, nisu me držali pod stakenim zvonom, na čemu sam im danas itekako zahvalna. Sjećam se odlazaka na selo. Tamo sam s bakom radila u polju, brala voće i povrće, kuhala, grabila lišće…Divne su to uspomene.
Nakon osnovne škole i završene Gimnazije, Elena je odlučila upisati fakultet. Još kao mala djevojčica znala je da će studirati hrvatski jezik, dvojila je, kako kaže, jedino oko toga hoće li upisati jednopredmetni smjer ili hrvatski u kombinaciji s lingvistikom. Nedavno je završila preddiplomski studij, a želja joj je upisati i diplomski.
Na fakultetu mi je jako lijepo. Dobro mi ide, kolege i profesori su super. Imala sam problema s pojedinim kolegijima, ali tko nema.? Ne može se uvijek lako i jednostavno doći do cilja.
Elena ima i brojne hobije, a posebno uživa u druženju s obitelji i prijateljima. Ispričala nam je i gdje se vidi za jedno 5 do 10 godina.
Nemam još jasnu sliku, ali voljela bih raditi u struci. Proučavnaje jezika, prilagodb aliterature djeci s oštećenjem vida…nešto tako. Znam da se ne vidim u školi, sve drugo dolazi u obzir.
Cijeli razgovor s Elenom Mrkonjom pogledajte u našoj emisiji mogu sve, link vam ostavljamo niže.
