Koliko je netko jak postaje vidljivo tek kad se suoči s izazovnim i teškim situacijama. Postoje različite razine izazova i težina. Tko je mjerodavan baždariti skalu, što je izazovnije i što je teže?
Najčešće oni koji su u stanju podnijeti najveću bol, nisu potrebiti slave i lovorika. Njihova patnja ne teži biti okrunjena slavom. Pustite me da u miru podnosim svoj križ, najčešći je izbor ovih tihih heroja. Među njih se, protiv svoje volje, upisala i Branka. U cvijetu mladosti, mlada majka i supruga, sitne građe, širokog osmijeha, ali kamenih gena, što se pokazalo tijekom godina. Njena priča ledi krv u žilama.
-On je vozio hranu za vojsku i njega su iz vojarne, sadašnjeg Zapovjedništva hrvatske kopnene vojske, tu na raskršću…izrešetali…njega i auto. To je bilo u nedjelju u podne. Do utorka nisu mogli do njega doći. Do utorka je on bio jadnik tu, u autu…i do utorka sam ja njega tražila…i preko Radio Karlovca, i preko doktora Cvitanovića, da li je u bolnici, da li je negdje možda ranjen. Ranjen u glavu pa ne zna, izgubio je pamćenje…još uvijek sam se nadala da negdje u nekom haustoru leži..živ. E, dok me nisu zvali u mrtvačnicu da dođem, a to je bilo jezivo…
Njezinog voljenog više nema, kako se suočiti s tako nemilosrdnom činjenicom, kamo usmjeriti pogled kako bi izdržala, kuda krenuti kako bi nastavila život s ovom tamnom sjenom na srcu i crnim oblakom iznad glave.
Branka se s ovakvim šokom i neizrecivom boli odlučila boriti tako da nastavi put svoga supruga i pridruži se Hrvatskoj vojsci. Odluke donesene u trenucima ovako teških trauma je možda teško razumjeti onima koji u životu nisu bili kušani na tako težak način. Hrabrost ili ludost, snaga ili slabost? Kao da je bitno. Pokušati vrednovati ovako nešto ikako drugačije osim dubokim poštovanjem je površno. Medalja za hrabrost, medalja za iskrenost…
-Za mene nije bilo drugog puta, nego nastavit’ gdje je on stao…Mama i tata su otišli u Sloveniju, uzeli su Ivanu sa sobom tako da sam se ja mogla sva predati putu kojeg sam izabrala. Nisam imala brigu ni na dijete, nisam razmišljala o djetetu, nisam razmišljala da se meni može nešto desit’…da će dijete ostati i bez mene.
Branka je postala ratnica, zauzela je na neki način mjesto svoga poginuloga supruga. Roditelji i kćer su otišli na sigurno u susjednu Sloveniju. Kao da se Branka još uvijek preispituje pa potom sama sebi racionalizira kako i nije bilo drugog izbora. Trebalo je preživjeti.
-Kad je 15. siječnja priznata Hrvatska, onda su došli nazad jer, kao prvo, nisu se imali kamo ni vratiti jer je kuća izgorila, nisu imali ništa, ni oni, ni ja…
Branka je bila čvrsta cijelo vrijeme, bila je hrabra i stabilna. Zaokupljena ratnim zbivanjima, nošena valom borbe za slobodu domovine, svi su bili dio nečeg većeg i nije se imalo vremena razmišljati o duboko zakopanoj boli zbog gubitka voljenog životnog partnera.
-Patnja i bol…to je izbilo iz mene tek poslije Oluje, ali to je onda zbilja izbilo. To je bila erupcija jer za mene je ratno doba postalo nešto normalno, gdje su muževi bili na ratištu, žene su bile doma s djecom…E, kad je to sve završilo, kad su se obitelji spajale, prijatelji su se spajali…Ja mislim da mi je najteži dan bio onaj kad su se nakon Oluje branitelji dočekivali…e to je meni bio najteži dan, možda i teži od…ne znam…
Bio je to trenutak bolnog suočavanja da se život nastavlja, da se sve vraća u normalu, trenutak nade za mnoge da će se moći ponovno zajedno radovati, okupljati oko obiteljskog stola, rješavati zajedno neke obične, svakodnevne probleme. Zajedno…a Branka je bila sama. Obitelj je bila tu, ali praznu stolicu za obiteljskom stolom bilo je teško ignorirati.
Sada kada je sve napokon bilo gotovo, za nju je to bio početak. Novo poglavlje života u kojem je nastavila biti stup obitelji, nastavila je biti majka, ali i otac. Biti primjer kako se nastavlja život unatoč neizmjernoj patnji.
Danas je Branka puna života, uvijek nasmijana i u nekoj akciji, pomaže svima oko sebe, ne govori o onome što joj je obilježilo put. Ovakvi heroji ne pričaju puno, oni žive, vole, smiju se, a samo oni znaju što je i dalje zakopano u njihovoj nutrini. Mračne sjene prošlosti koje ljubomorno čuvaju za neke samo svoje trenutke kada si dozvole biti ranjivi, ali samo u svojoj intimi. Tihi heroji.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
