64-godišnji Marinko Brozović hrvatski je branitelj u mirovini koji već dva desetljeća uređuje okoliš oko svoje vikendice u Donjem Zastinju kraj Turnja. Plod svakodnevnog rada njega i njegove supruge vidljiv je svakome tko se iole razumije u uređivanje okućnice. Uloženi su tu sati i sati neumornog truda – od ravnanja zemlje, sadnje trave, stabala i raznih ukrasnih grmova i cvijeća do voćaka i vrta.
Naravno, sve posađeno zahtijeva i kontinuiranu njegu. Trava se kosi redovito pa izgleda kao tepih, živica se šiša, kako ga prijatelji zadirkuju, „u vaservagu“, a koliko je to zahtjevno, jasno je opet svima jer ima je oko cijelog imanja najmanje 200 metara i visoka je oko dva. No, vrijedne ruke sve pozlate.
U predivnoj, bajkovitoj oazi uživa sa suprugom, kćeri i šestogodišnjim unukom, ali i s prijateljima. Uz njegovo imanje protječe rijeka Korana pa je Marinko uredio i kupalište na koje mogu doći svi koji žele. Iako bi bilo poželjno da mu se netko pridruži u košnji trave, Marinko, unatoč tome što je usamljen u ovoj aktivnosti, inzistira jedino na tome da gosti ne ostavljaju nered.
Družiti se mogu doći svi ljudi dobre volje i uživati na mjestu koje je uređeno kao da ga je osmislio profesionalni hortikulturni dizajner. Sve je u skladu s prirodom. Posađene su tužne vrbe, napravljen prilaz vodi, ostavljene neke samonikle biljke i sve je u skladu s autentičnim raslinjem u ovom kraju.
Nekoliko klupa šalju dobrodošlicu posjetititeljima, a ondje se i Marinko rado druži s prijateljima i bivšim suborcima. Razlog za divljenje je tim veći jer je ondje nekad bila močvara i bilo je potrebno puno truda i ljubavi da danas izgleda ovako kako izgleda. Navezeno je puno zemlje, posijana je trava koja se redovno šiša, posađene vrbe i sve ostalo.
Mir kojim zrači ovo mjesto prava je psihoterapija za sve koji ovdje borave. Ovdje se sa suborcima prisjeća ratnih dana, komentiraju dnevne događaje, ali ne puno jer bitno je ne uzrujati se, a to se braniteljima lako dogodi jer većina ima posljedice rata. Ipak, na klupi uz rijeku, u sjeni tužne vrbe, lakše je progovoriti o teškim temama.
-S 30 godina sam otišao u rat ’91. 28. lipnja od osnutka 110. brigade, učestvovao sam u samom osnivanju. Taj dan se ne zaboravlja, bio sam na poslu u Jugoturbini, Luka Janči me zvao negdje oko pola sedam ujutro i pitao: Marinko, hoćeš zapovijedat satnijom? Rekao sam hoću i eto, tako smo krenuli, odmah sam se spakirao s posla. Doma je najveći problem bio što obući…ništa, traperice i ajmo…Krenuli smo u Mahićno na prozivku, zaduženje naoružanja, potom u Hrnetić u dom, tu smo prespavali do odlaska na Orlovac, gdje su krenula lagana uvježbavanja. Ljudi su se prvi puta našli, puno ljudi ne poznaš…Za manje od mjesec dana smo već imali prvu borbenu zadaću u Lasinji. U devetom smo se mjesecu vratili natrag i na smjenu išli na Slunjska Brda i onda su počele naše domaće patnje, prisjetio se Marinko početaka ratnog puta.
Na mnogim hrvatskim braniteljima, kao i ratnim veteranima diljem svijeta, rat je ostavio neizbrisiv trag, posljedice su prisutne. Od tjelesnih zdravstvenih tegoba, posljedica ranjavanja do ranjavanja duše, odnosno psihe jer ono što se u ratnom vihoru događa nije normalno i svatko se s time nosi na svoj način. Emotivno je to bilo teško razdoblje za sve.
-Sve je od čovjeka do čovjeka, nisu svi isti. Najgori su sami počeci, dok malo ne oguglate na sve te borbene aktivnosti, onda to već ide. Što je bilo najgore? Masu puta je glava ostala na ramenu, ali ovisili ste o niti, ali najgore je bilo kad imate poginule u svojoj postrojbi i kao zapovjednik ste dužni otići doma kod obitelji poginuloga i obavijestiti ih, e, to je bilo najgore, hrabro pojašnjava Marinko, ali i na sam spomen ovih situacija još uvijek mu zastane knedla u grlu. Kako i ne bi, većini branitelja susret sa članovima obitelji njihovih poginulih suboraca je uvijek izuzetno težak pa i dan danas.
Brozović je u ratu u 110. brigadi ostao do kraja rata te nakon rata radio u Hrvatskoj vojsci još desetak godina, kada je otišao u mirovinu. Tijekom svoje karijere bio je zapovjednik logističke bojne.
Za svoj hobi uređivanja okoliša kaže da je najbolja psihoterapija. Iako se jako umori od svih silnih poslova, navečer spava kao beba. Usmjeren je na ljepotu života, na svoju obitelj i prijatelje i na budućnost. Tome svjedoče i silna stabla koja je posadio još prije dvadeset godina, a u čijem hladu sada uživaju svi zajedno s njime.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
