Tomislav Domović je jedan svestrani čovjek – umjetnik, boem, virtuoz pera, pjesnik i pisac. Član je Hrvatskog društva pisaca, Matice hrvatske, Slavenske akademije i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, branitelj u Domovinskom ratu, a primio je i Spomenicu Domovinskog rata. Rođen je u Zagrebu 1964., a posljednjih 15-tak godina živi i stvara u Karlovcu.
Bogat i raznolik Domovićev obrazovni i profesionalni put obuhvaća studij na Prometnom, Pravnom i Filozofskom fakultetu, rad u pošti kao šalterski službenik, transportni radnik i djeljač pošte. Osim toga, radio je i kao kolpoter, novinar, prodavač, distributer audio i video medija, videotekar, sindikalni profesionalac, samostalni umjetnik, voditelj književnih tribina i urednik u izdavaštvu. Scenarist je i asistent redatelja na filmu o Domovinskom ratu.
Ono što ga najviše određuje je njegova strast prema pisanoj riječi koju zorno opisuju riječi jednog od kolega, književnika Tomislava Dretara:
–Ono što je frapantno u poeziji Tomislava Domovića, osim ostalih stvari, je prerijetko bogat rječnik. On je oživio hrvatski jezik koji se u ovoj općoj nepismenosti zagubio u banalnosti. Domović je ne samo pjesnik, on je i filozof poezije i živi rječnik jednog jezika kojeg su gramatičari od početka gušili svojim krutostima. Uz Gudelja i Domovića , Anića i Silića hrvatski jezik ima ono što rijetko koji jezik u svijetu ima. Nazdravlje akademici vama i vašoj suhoparnosti, poentirao je Dretar.
Osim što je Domovićev pjesnički izričaj kvalitativno priznat kroz brojne nagrade, može se pohvaliti i kvantitativno bogatom literarnom produkcijom. Uvršten je u više panorama i antologija hrvatskog pjesništva. Poeziju i prozu desetljećima kontinuirano objavljuje u brojnim časopisima, dnevnom tisku i na radiju. Izdvajamo samo neke:
Heretik na 10 načina, SKUD „I.G.Kovačić“, Zagreb 1987.
Pancir tastatura, Biblioteka Čermak, Zagreb, 1990.
Junačke pjesme, Narodna biblioteka „Danilo Kiš“, Titov Vrbas, 1991.
Živo blato, Durieux, Zagreb, 1992.
Noć zaborava, Ating, Zagreb, 1992.
Pozornica čežnje, Aurora, Zagreb, 1993.
Službena verzija ljubavi, Perun, Zagreb, 1995.
Budućnosti, daj da te ljepše slutim, Perun, Zagreb, 1996.
Pjesnički manifest, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997.
Bermudski trokut (kuautor s Hrvojem barbirom i Milanom Maćešićem), Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Rijeka, 1997.
Privremeno rumenilo, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 1998.
Kožom uz kožu, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 2009.
Imperativi, Udruga “Ars spiritus”, Karlovac, 2017.
Žeravica (izabrane pjesme), Udruga “Ars spiritus”, Karlovac, 2017. Ljubavni abecedarij (poezija, hrvatsko i srpsko izdanje, 2019); Hrvatski bog Amor (poezija, 2020); 100 ljubavnih i ni jedna više (poezija, 2021); Kaverne (poezija, 2022).
Među nagradama i odličjima izdvojit ćemo također samo neke:
1985. Mak Dizdar, Stolac, 1. nagrada za pjesnički rukopis
1986. Mladi graditelj, Brčko, 1. nagrada za pjesmu
1987. Goran, Goranovo proljeće, Zagreb, 1. nagrada za neobjavljenu knjigu
1988. Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovo kolo, Novi Sad, nagrada za knjigu „Heretik na 10 načina“
1991. Festival jugoslavenske poezije mladih, Titov Vrbas, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike
1996. Orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Pjesmu Pismo poginulog ratnika napisao je na ratištu, u trenucima kada je bio uvjeren da neće preživjeti, kao vlastiti epitaf:
Pismo poginulog ratnika
Dragi moji!
Ovdje je neizmjerno hladno i mračno kao u pećini
nekoj nestvarnoj. Hvala Bogu, ne osjećam bol.
Samo drhtavicu strašnu i do kostiju studen.
Do duše studen.
Dragi moji, ja ne žalim ni za čim ako je vama
sada dobro. Kratko je trajalo,
no bio sam tu svakim svojim člankom i svakim okom vidio sam
dvostruko više svjetlosti od nekoga kome život
trne od sjene do sjene.
Dragi moji!
Ne činite ustupak mojoj samoći teškim suzama nakon teška sna. Živite! Živite kako
bih ja živio da sam živ.
Kao ptica što zazire od kaveza.
Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati.
Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad ne biste uspjeli
zavoljeti još nekoga.
Meni sličnog.
Od mene različitog.
Svejedno je,
jer bez ljubavi samo smo šarene omotnice
i prvi krug do pakla. Zasigurno će trešnja
procvjetati i bez mene. I bez mene
brat ćete krupni plod. Kad vam se sok
razlije ustima i kad majka iznese
toplu savijaču, zaustavite nekoga, bilo koga,
darujte ga. Pokažite mu krasno drvo
sred djedova dvorišta
i samo recite:
Ne bojte se šuštanja!
To naš dragi u korijenu trešnjinom
spava.
Domović i dalje neumorno piše, sudjeluje na brojnim eminentnim literarnim događajima diljem Hrvatske i susjednih zemalja, gdje je osobito cijenjen, čak i puno više nego u domovini gdje je rođen, odrastao, za čiju slobodu se borio. Valjda sve velike ljude prati ona poslovica biblijskih korijena da Nitko nije prorok u svom selu. Kratak je ovo i štur tekst za ovog tihog heroja, ali je, nadajmo se, prvi u nizu u gradu u kojem živi i stvara posljednjih petnaestak godina.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
