„Kako je dobro vidjeti te opet“ riječi su pjesme „Za dobra stara vremena“ Novih fosila, a kad se sretnete sa svojim školskim kolegama iz prvog razreda osnovne škole nakon čak pola stoljeća, onda je zaista predivan osjećaj zajedno s njima otpjevati ovaj bezvremenski hit. Više od 20 učenika tadašnjeg 1. B razreda Osnovne škole Janko Mendiković s Dubovca susrelo se po prvi put nakon toliko puno godina. Nažalost, zgrada spomenute škole više ne postoji.
– Sjećamo se da je škola bila podijeljena u dva dijela. Znači, jedna strana bila je učionica, a na drugoj strani su bile društvene prostorije gdje je ujedno bio i biciklistički klub. Sjećamo se Cinca koji je tad počeo voziti bicikl da je bio tamo. Sad, on može to demantirati ili ne, ali čovjek se tad počeo baviti biciklizmom. Iskreno, nadali smo se da će se skupiti možda 10-ak osoba, ali evo, ostvarilo se 20-ak osoba. Poslali smo pozive na 24 adrese, a sve je krenulo kad smo gospodin Alenko Hudak i ja sjeli na jednu kavu i pričali kako je to nekad bilo u školi. I to prije korone. Ta ideja se pacala par godina. Nakon korone nazvali smo direktoricu škole na Dubovcu zbog imenika da nam sakupi imena koja su bila unutra, ali imenici su u Državnom arhivu. Poslali smo zahtjev u Državni arhiv i dobili smo odgovor gdje je nabrojeno 38-ero djece 1. B razreda, rekao je Romeo Štokić.
Svi zajedno su se našli u jednom restoranu i bili su u njemu skroz do kraja njegovog radnog vremena. Svatko se prisjetio jedne anegdote, a uz suzu u očima, smijeha nije nedostajalo.
– Ovo je nekad bila partijska škola koja je srušena i napravljena je kapelica Sv. Ane na Vučjaku koju sam imao čast sa starijim ljudima i zidarima pripomoći da se izgradi. Iz učionice smo mogli dotaknuti zvonik koji je bio u izgradnji i za zvonik je dobro reći da je od mog brata tast bio kum jednom zvonu, Franjo Mikan, pokojni je nažalost, izjavio je Petar Furač.
Kao da je vrijeme stalo, rekla je Mira Draženović koja tvrdi kako se neki međusobno nisu niti prepoznali kod ovog susreta. Prisjetili su se i svoje razrednice Marije Švajcer koja je, nažalost, preminula 2018. godine, pa su posjetili njen grob i ostavili personaliziranu svijeću. Kako bi ovaj susret zauvijek ostao ovjekovječen, jedna karlovačka medičarka izradila im je licitarska srca.
– Nadamo se, kako je Romeo rekao, da ćemo se svake godine u to vrijeme naći. To je zapravo jedna prešutna pozivnica, ali naravno da će se to sve izdogovarati. Imamo grupu na WhatsAppu pa smo stalno u kontaktu, dodala je Mira Draženović (Erdeljac).
Kao i svaki pravi razred, redovito su na školskom odmoru ili pak kod kuće ispunjavali spomenar koji je sačuvan do dana današnjeg.
– Nismo do njega došle jer kolegica nije u Karlovcu kod koje je spomenar, ali kad se idući put sastanemo, onda će biti pregledavanje i sjećanje bambija i srčeka. Baš je zgodno, komentirala je Jadranka Grbačić (Požar).
Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba, što je doista ova ekipa i dokazala. Svatko od njih bio je krojač svoje životne priče, ali jedno je sigurno. Onu iz prvih školskih dana nitko im nikad ne može uzeti jer je samo njihova, posebna i zauvijek ju čuvaju u svojim srcima.
1. B razred, šk. god. 1974./1975. – Antolić Indira, Bajac Darko, Belavić Slavica, Begović Ankica, Begović Suzana, Bošnjak Damir, Brdar Jasminka, Butković Andreja, Čanković Mirjana, Erdeljac Mira, Frketić Marina, Furač Božena, Furač Petar, Gligorin Radovan, Havelka Roberta, Hudak Alenko, Jarnević Snježana, Jefak Marija, Katušin Davorin, Kolenc Božica, Ljubanović Mario, Molnar Goran, Mejaški Valentina, Mlađenović Nataša, Moguš Ivan, Palajsa Dražen, Palajsa Ivan, Požar Jadranka, Pruginić Jadranka, Puntar Gordana, Ranđelović Suzana, Stanša Edita, Štokić Romeo, Trpčić Mladen, Vučković Zoran, Žamarija Marijan, Župec Suzana i Melić Blaženka.
