Događaja uoči i tijekom napada na Karlovac i okolicu 4. listopada prisjetili su se branitelji koji su sudjelovali u obrani. Bili su tada mladi ljudi u svojim dvadesetim godinama, bez adekvatnog vojnog iskustva, opreme i naoružanja.
U jesen 1991. godine Karlovac su branili pripadnici 1. i 2. bojne 110. brigade zajedno sa snagama PU karlovačke. Držali su položaje od Škrtića i Slunjskih Brda do Miljuša, u očekivanju neprijateljskog napada. Iako su znali da će napad uslijediti, nisu znali kada ni kako.
-Mi smo došli na smjenu Wolfovima poslije povratka iz Lasinje i zaposjeli smo položaje koje su oni držali do tada. Dakle, od državne ceste D1 lijevo prema Miljušima. Ovdje je bila naša zadnja točka. Tu smo imali jedan PKT na brodskom postolju, bio je jedan mali bunker koji je odradila 2. satnija Wolfova je bilo nam je do tada zabranjeno ukapanje kriznog stožera. Razlog je bio – da ne bi provocirali drugu stranu. Tako da se, nažalost, nismo smjeli ni bolje utvrdit, kazao je Marinko Brozović iz 1. bojne 110. brigade ZNG-a.
Položaj u Miljušima držalo ih je 50-tak. S obzirom na silinu neprijatelja, jedne od najačih tadašnjih vojski, bila je to borba Davida protiv Golijata.
-Tog 4.10. borbena djelovanja neprijatelja su bila već od jutra, ne tolikim intenzitetom, ali nešto se non-stop dešavalo, sve negdje do jedan sat kad je započela radijska emisija Radija Sljeme, imali su javljanje s ratišta…sjećam se točno da su imali najavu da se javljaju s jednog od ratišta pored Karlovca. Marina Mučalo je vodila taj intervju, u kojem sam i sam učestvovao, kaže Brozović.
– 4.10.’91., bio je petak, oko jedan sat je počeo napad, tu je snimana emisija s Marinom Mučalo na Slunjskim Brdima i tada su avioni počeli raketirati naše položaje. Prvo su raketirali helikopterom. Poginula su odmah trojica na Slunjskim Brdima. Nakon toga se vatra penje na naše položaje, prisjeća se Davor Celinšćak Cela koji je bio pripadnik 2. bojne 110. brigade koja je bila na položaju u Škrtićima.
Prema Celinšćaku, u Škrtićima ih je bilo 30-tak, imali su samo automatske puške, nešto malo metaka, uglavnom, bez sredstava za protuoklopnu borbu. U sljedećim danima, napadi su se nastavili, a među četvoricom ranjenih bio je i Cela.
-Nakon toga se to sve počelo povlačit, vidjeli smo da više nemamo kuda, pomoć više nismo mogli od nikuda dobit. Mi smo njih vidjeli, a nismo imali na njih sa čim pucat, vidiš da si nemoćan, nemaš ga sa čime pogodit jer si predaleko. Osjećaš bijes, ne znaš što bi napravio od te nemoći. I onda negdje u večernjim satima se satnija povukla preko ladvenjskog slapa prema Zastinji. Nažalost, jedan je bio poginuo, a svi ostali su preživjeli, kazao je Cela.
Branko Sajevac iz 2. bojne tada je prevozio municiju braniteljima koji su bili na položajima od Škrtića do Karlovca.
-Mi smo bili ovdje na prvom položaju, baš prvi na udaru, a kad je počeo taj napad ja sam baš kamionom išao u nabavu, čini mi se, municije ili nečega. Dečki su ostali ovdje, a ja sam vozio pojačanje ovamo na Slunjska Brda, odovuda ranjene u bolnicu i uglavnom, tak sam jurio, bio sam prijevoznik, bježao u grad i iz grada ovamo, prisjetio se Sajevac.
Napad 04.10. je bio iznenadan i žestok, bilo je i ranjenih i poginulih branitelja, a među onima koji su ih prevozili do grada bili su Branko i njegov brat.
-Ranjene s ovog mjesta u Škrtićima je vozio moj brat sa ladom nivom, malo zgužvano, a ja sam ih puno pobrao na Slunjskim Brdima na motocross stazi gdje su bili minobacači i gdje je bilo i ranjenih i poginulih. Odvezao sam otprilike jedno četiri ture…ružna priča, objašnjava Sajevac.
Velika većina tadašnjih branitelja nije bila spremna na rat, iako su mnogi odslužili vojni rok u bivšoj JNA, nisu bili profesionalni vojnici, bili su mladi dečki, koji su branili svoj dom.
Sajevac je u ratu ostao do operacije Bljesak 1995. godine. Ima 1350 borbenih dana. Danas je predsjednik Udruge pripadnika satnije Rebels u kojoj se trude čuvati uspomenu na Domovinski rat i prenositi ju na mlađe naraštaje. Celinšćak je bio ranjen dva puta, a u ratu je ostao do kraja, bio je u Hrvatskoj vojsci do 97. kad su ga umirovili. Tada je imao 30 godina i kaže kako su branitelji postali teret i višak. Brozović je također ostao do kraja rata te je poslije radio u Hrvatskoj vojsci još desetak godina, kada je otišao u mirovinu i posvetio se obitelji.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
