Slaven Vujnović je 52-godišnji umirovljeni časnik Hrvatske vojske s HRVI statusom. Rođen je 7. lipnja 1972. godine u Karlovcu, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Od djetinjstva je bio iskren, direktan, zaigran i znatiželjan. Mladenačke dane obilježila su druženja, punk glazba, baseball, ali i vrlo rano dobrovoljno uključivanje u obranu svoga grada i domovine.
-Već krajem 80-tih primjećivali smo kako se sprema rat i kako druga strana forsira nacionalizam, ističući neka znakovlja i slično. Među nama Karlovčanima javio se naš inat, sarkazam i rekli smo: E, nećete…U JNA sam bio 1990. u Prizrenu i tamo se isto već jasno vidjelo što se sprema, prisjeća se Vujnović.
Nakon deset mjeseci služenja vojnog roka u bivšoj JNA u Prizrenu, u lipnju 1991. je pobjegao i dobrovoljno se javio u tadašnju 2. „A“ brigadu u Dugoj Resi, iako to tada kao student strojarstva nije morao. Ondje je bio do rujna ’91. Jedno kratko vrijeme je studirao, a bio je i član Narodne zaštite koju je imao svaki kvart. U studenom se dobrovoljno javio u Ured za obranu. U JNA je bio u inženjeriji pa je tako raspoređen u Inženjerijsku satniju 110. brigade.
Dobrovoljno se javio i da ode u Vinkovce i Vukovar s 2. „A“ brigadom u srpnju ’91., ali o tome ne želi puno govoriti jer su bili vrlo kratko, ušli su i izašli iz Vukovara s minibusom po sporednim cestama.
-Tamo je bio kaos, nismo imali ni oružje ni ništa, nakon dva tri dana su nas vratili nazad u Vinkovce jer smo im u tom trenutku bili višak.
Prve mjesece obrane Karlovca proveo je na Turnju. Kao inženjerac s još jednim suborcem, europskim promatračima, odnosno „slastičarima“, kako su ih tada naši branitelji zvali, išli su otvoriti minsko polje. Tu je bio ranjen. Pogodila su ga tri snajperska metka, u obje noge. Bila je subota, 14. prosinca, 1991. i taj dan slavi kao drugi rođendan.
-Gore iznad škole na Turnju bilo je postavljeno minsko polje, tzv. šestice mine. Išli smo otvoriti minsko polje kako bi promatrači mogli proći. Kad smo ga zatvarali, neprijateljski snajper je pucao preko „slastičara“ na mene. Sjećam se da mi je prvo puška izletila iz ruke, puška me je i spasila jer je jedan metak završio u njoj, umjesto u mom kuku. Onda sam osjetio da je nešto eksplodiralo na stopalu, uspio sam se izvući do jarka i onda me je dalje izvlačila ekipa Rebelsa koji su bili u kući blizu i moji dečki iz inženjerije. Odvukli su me dalje do škole i onda u Karlovac za bolnicu. U bolnici su utvrdili da sam pogođen, ne samo u skočni zglob stopala desne noge, nego i u list lijeve noge te u kažiprst. To je bio metak koji se odbio od puške. Taj dan su me u bolnici došli posjetiti ti promatrači kako bi mi zahvalili. Napokon su vidjeli što se ovdje događa i da se vodi prljavi rat protiv nas. Smatram da je to promijenilo njihovo mišljenje jer su se osobno uvjerili da su neprijatelji kršili dogovore, čak i pred njima.
Oporavak je trajao mjesecima, hodanje na štakama, bolovi, ali Slaven se nije predavao. U devetom mjesecu ’92. vratio se u Inženjeriju 110., ali zbog rasformiranja 110. u studenom ga prebacuju u Odjel za skrb, gdje su bili svi koji su bili ranjeni, dobivali su naknade i rješavali svoju papirologiju.
-Moram reći da mi je to bilo najgore vrijeme. Iako nismo dobivali neki veliki novac, on je dolazio i nisi morao ništa. Nekoliko mjeseci nisam ništa radio, spavao sam do podne i shvatio koliko je to glupo i da ne želim tako živjeti. Pružila mi se prilika da odem u satniju veze, a nakon par mjeseci su me povukli u Zapovjedništvo Zbornog područja jer sam imao čarobne moći, znao sam upaliti kompjuter.
Zaposlili su ga u zapovjedništvu Zbornog područja Karlovac u Odjelu ONP-a, tzv. operativni nastavni poslovi, danas pozat kao G3, gdje su planirali i pripremali ratne operacije.
Na studij strojarstva nije se mogao vratiti jer su mu se ruke previše tresle za tehničko crtanje pa je odlučio upisati studij informatike u Zagrebu te je studirao uz rad. Za kompjutere je pokazivao afinitet od djetinjstva, na internetu je bio od ranih 90-tih kada je to za većinu bila nepoznanica pa je studij bio logičan slijed koji mu je odredio i položaj u Hrvatskoj vojsci.
Kasnije je prešao u G6, Odsjek za informatiku, gdje je nakon nekog vremena bio v.d. voditelja odsjeka, a kasnije i voditelj, nakon što je završio Zapovjednu stožernu školu. Iako je imao čin satnika, radio je na razini pukovnika zbog svojih sposobnosti. Bio je u timu koji je radio na Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja za karlovačko područje.
Prilagodba NATO standardima bila je također velik dio njegovog posla. U sklopu rada u vojsci bio je uključen u gotovo sve vojne vježbe, među kojima su mnoge bile međunarodne, a pohađao je i brojne edukacije diljem svijeta. Među njima je bila i jedna u Turskoj o CIMIC-u, koji je mnogima bio, a i danas je enigma. Zahvaljujući tome, završio je 2006. godine i u Afganistanu, kao cimikovac i pregovarač.
Umirovljen je po sili zakona 2012. kao i mnogi hrvatski ratni vojni invalidi te su svi predali kolektivnu žalbu koja je došla i do Vrhovnog suda. Nažalost, nije prošla. Sa 40 godina završio je u prisilnoj mirovini. Posvetio se djeci i prihvatio jedan mirniji život.
Uključio se u rad Udruge informatičara te je bio predavač na brojnim radionicama za djecu, ali i studente riječkog Sveučilišta. Bilo je tu raznih radionica programiranja u pythonu i izradi računalnih igara.
Aktivirao se i u Udruzi pripadnika 110. brigade kojima je vodio web i Facebook stranicu. U 110.-oj je predsjednik Kluba inženjeraca i radi na odnosima s javnošću.
-Meni je cilj bio srušiti predrasude o hrvatskim braniteljima kao kockoglavim Rvatinama. Poznajem branitelje i s dva doktorata koji imaju respektabilan broj dana na frontu. Uvijek ističem da su Karlovac branili punkeri, metalci, rokeri, općenito, ljudi različitih svjetonazora. Na tom tragu se rodila i ideja da podignemo našu priču na višu, međunarodnu, razinu.
Vujnović je s doktorandom Sveučilišta u Leuvenu antropologom, koji istražuje branteljsku populaciju u jugoistočnoj Europi, Charliejem Warnerom idejni začetnik međunarodnog susreta u sklopu kojega je Udruga 110. brigade ugostila američke veterane u Karlovcu ovoga ljeta. Nažalost, nije mogao uživati u plodovima svoga rada jer je završio u bolnici na izuzetno teškoj operaciji zbog aneurizme srčane aorte. Zahvalan je timu iz KBC-a Rebro koji su mu spasili život pa tako 6. lipnja, kada je operiran, ima i treći rođendan.
Godinama pruža podršku Udruzi obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Karlovačke županije. Pomaže im informatički, fotografira i snima njihove događaje, a snimao je, režirao i montirao i nekoliko njihovih filmova. Kratko vrijeme bio je vanjski suradnik Trend televizije kao montažer i savjetnik za braniteljska pitanja, obranu i sigurnost. Zbog zdravstvenog stanja to nije mogao nastaviti.
Otac je dviju kćeri, koje studiraju neuroznanost i psihologiju na Sveučilištu u Maastrichtu u Nizozemskoj, na koje je iznimno ponosan.
Vujnović je nositelj brojnih odlikovanja, među kojima su naznačajnija Spomenica domovinskog rata, Medalja Oluja i Red hrvatskog pletera za promociju RH u svijetu i pridruživanje NATO-u.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
