Davor Domazet-Lošo poznati je vojni strateg i publicist, a u Muzeju Domovinskog rata na Turnju predstavio je svoju novu knjigu “Uzvišena civilizacija – glagoljica sidro hrvatskog identiteta”. Autor u knjizi otkriva dublje slojeve hrvatskog povijesnog i kulturnog identiteta kroz prizmu Ilira odnosno glagoljice, kao temeljnih elementa hrvatske nacije.
– Ideja knjige nastala je zbog toga što me uvijek kopkalo o Slavenima. Svi ti povjesničari koji to pišu, ne uzimaju mnoge bitne elemente. Jedan od elemenata koji se mora uzeti u obzir su vojne strategije. Krenuo sam s jednom ekipom profesora arheologije s otoka Paga i tri godine sam istraživao Ilire. Poznata je priča koju učimo u školama kako su Ćiril i Metod autori glagoljice, a oni nisu ni bili u hrvatskim zemljama i kako ako su oni pravili tu tzv. slavensku pismenost, kako to da od svih tih Slavenskih naroda jedino Hrvati imaju glagoljicu? Mislim no sense samo po sebi, komentirao je Davor Domazet-Lošo, autor knjige.
Knjiga „Uzvišena civilizacija ili Glagoljica sidro hrvatskog identiteta“ nastala je iz potrebe, prijeke potrebe. Godinama i stoljećima iz naraštaja u naraštaj Hrvati su odgajani i školovani na izvorima „naučenog neznanja“, što nas je dovelo u stanje da nam ništa nije jasno. Nama Hrvatima nije jasno da Hrvati nisu došli niotkuda, ni iz Perzije, a ponajmanje iza Karpata. Nije nam jasno da smo potomci Ilira i da smo oduvijek tu, kako se u narodu kaže „otkada je svijeta i vijeka“, poručuju autor.
Ova je knjiga razobličila to „naučeno neznanje“.
U knjizi se govori o vremenima Rimskog carstva, o progonim kršćana, ratovima Rima sa Ilirima, Dioklecijanu i njegovoj palači, o ranim herezama, o Bogumilima i bogumilstvu, o tome da su Iliri u Hrvata gotovo zabranjena priča. Govori se i o tome tko je kroz povijest i zašto programirano stvarao zaborav u memoriji Hrvata o njihovim pradjedovima, o njihovim predcima? Tko je i zašto od sredine 19. stoljeća, gotovo pa nasilno, nametao tezu o nekakvom silnom doseljavanju nekakvih nepostojećih Slavena od Baltika, Kaspijskog do Jadranskog mora? Tko i zašto Hrvatima i ostalim tim takozvanim slavenskim narodima želi poništiti identitet, proglašavajući ih nižom rasom koju treba uništiti, oteti im ono što je oduvijek njihovo? Tko je i zašto te takozvane slavenske narode dijelio, svađao, huškao da između sebe ratuju, najčešće na relaciji katolici protiv pravoslavnih ili pravoslavni protiv katolika? Tko im je i zašto nametao zločinačke ideologije, komunizama i fašizama kako bi ih se lakše moglo osuđivati i držati u pokornosti?
Na sva ova pitanja ova knjiga pokušala je dati odgovor. Taj odgovor ukratko glasi: to je zbog njihovih ilirskih korijena. A ti su korijeni duboki, oni su jedinstveni i neponovljivi. Na njima je izrasla jedna uzvišena civilizacija.
Posebno je bilo prijeko potrebno staviti na papir i pitanje o imenu Ilira. Ako ne znamo kako su Iliri sami sebe zvali, ako su im ime dali Grci, ako su živjeli na Dinariku, ako im je pismo glagoljicu dao sv. Jeronim, ako su Liburni i Delmati bili vrsni pomorci, ako je bura jak vjetar, ako puše samo na istočnoj obali Jadrana, a u duhu ove knjige, prikladnim se čini da se te Ilire nazove Burinima.
Knjiga se posebno bavi glagoljicom koja je istodobno i kulturna i duhovna baština Hrvata, koja je preko svećenika glagoljaša, koji nisu bili samo duhovnici nego prevoditelji, pisari i priređivači glagoljskih rukopisa i tiskanih knjiga, pod nasrtajem latinskog jezika očuvala hrvatski ilirski, burinski duh, duh sjedilačkog naroda koji će svoje braniti, a tuđe napadati neće.
Ova knjiga odgovara svim korifejima neznanstvene znanosti, u službi ove ili one ideologije, ovih ili onih interesa, da se to posebno pismo u zemlji Sklaviji, koja se zvala Ilirik, koja danas nosi naziv Hrvatska, u kojoj žive potomci Burina, to jest Hrvati, ne od stoljeća sedmog, nego od pamtivijeka, koji su još u vremenima prije Krista vladali „realnim vremenom“, zove glagoljica, a njezin je tvorac sv. Jeronim.
Kroz ovu knjigu, Domazet-Lošo poziva na dublje razumijevanje prošlosti kako bismo mogli čvrsto zakoračiti u budućnost.
