Petu srijedu Velike pobožnosti 12. veljače 2025. godine predvodio je u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu mr. Marko Kovač, kancelar Zagrebačke nadbiskupije. Hodočasnike su predvodili župljani Pohoda BD Marije iz Mahična sa svojim župnikom vlč. Nikolom Špiljakom koji je uz vlč. Antuna Kolića župnika Banije i mons. Antun Sentea rektora Josipova svetište koncelebrirao. Vjeru je posvjedočio autor najvećeg mozaik u Hrvatskoj Josip Botteri Dini, akademski slikar iz Splita koji se ovih dana nalazi u Nacionalnom svetištu svetog Josipa gdje se dovršava najveći mozaik u Hrvatskoj na 200 m2.
-Kroz rebra ovih skela već naslućujete ono što se zapravo otvara za koji dan. Hvala Bogu pred vama je zapravo razotkriven jedan san. Ja bih večeras proglasio svetog Josipa zaštitnikom snova jer njemu su se snovi stvarno i obistinili. Njegov je san bio najljepši u povijesti čovječanstva jer je zapravo on postao djevičanskim ocem Isusa Krista kako je to i rečeno u Svetom pismu, a zaštitnik je i Svete obitelji. Nama, hrvatskom narodu taj se san ostvario u činjenici da nam je sveti Josip postao zaštitnik hrvatskoga naroda prije već toliko stoljeća. Dakle, sveti je Josip zaštitnik svih nas. Preporučam vam da promislite malo o svojim snovima i da ga zamolite da vam budu lijepi i da budu ostvarivi, kazao je Josip Botteri Dini.
Botteri o svom mozaiku u Josipovu svetištu
-Ovo je slika koja je nastajala na nagovor i poziv monsinjora Sentea. On me potražio i ja sam mu zahvalan. Mislim da nas je Duh Svetio spajao i spaja jer ovo se ne može napraviti od svoje volje, niti možeš biti od svoje volje ono što jesi, a kamoli izdržati sve ono što zahtijeva ovakav pothvat. Vi ste sada svjedoci. Zapravo naslućujemo kao ono u snu, a umjetnik i te kako sanja i sanja u bojama. Znate to je lijepa činjenica. Možda više puta slika nije ono što si sanjao. Zamišljaš nešto od svoje volje, ali najljepše je ono što se dogodi mimo tvoje volje. Kreneš nekim putem, napraviti ću ovo, a ono ispadne nešto drugo. Kao da je netko drugi kroz moj kist to ostvarivao. Ja sam samo bio ponizni sluga. Mislim da je jako važno biti jednostavan i ponizan. Nikako se oholit i nikako mislit da smo mi jedini na svijetu, da je naša zadnja.
Ovo je moj način doživljavanja svijeta, unutarnjeg iako slika pripada vanjskom svijetu, ali ona je iz moje nutrine izašla van i sada ona više nije moja nego je vaša. Ja vama darivam ono što sam osjećao i mislio. Nadalje, ovdje ćete vidjeti puno valova, puno linija, puno crtovlja, grafizma. To je za mene jako bitno. Porijeklo grafizma je u davnini. Koliko mi je poznato Benediktinci su donijeli u Hrvatsku pleter. Taj smo pleter mi pohrvatili i dali svoje inačice te ga nazvali starohrvatski pleter. Tim likovnim grafijama izrezbarili smo naše najvažnije prve spomenike koji predstavljaju rodilište našeg kulturnog identiteta u likovnosti posebno izraženog. Tako imamo i lik hrvatskoga kralja koji će ove godine biti posebno slavljen jer je evo 1100-ta godišnjica Hrvatskoga kraljevstva i Splitskog sabora koji se dogodio te godine. Dakle tu je kralj Tomislav, a u krstionici u Splitu imamo svetoga Ivana. Zagledan sam u te pletere i u njima promatram Hrvatsku. Ovih sam dana, putujući s mons. Senteom, mogao upoznati prekrasne brežuljke ovog šireg karlovačkog kraja. Zapravo smo se vozili po dnu Panonskog mora koje je ostavilo silne bregove, te valove zemlje, koje i ovdje na neki način prikazujem. A sve ove crte su nastavak tog duhovnog, kulturnog i identitetskog grafizma. Tako da kroz to sve zajedno možemo pričati priču i propovijedat ono na što nas sveta tema navodi jer slikar je zapravo jedan od onih koji vizualizira ono što nam svećenik ili što nam Sveto Pismo, odnosno što nam naša vjera govori. Umjetnost je u službi svetoga, kazao je tom prigodom akademski umjetnik Botteri.
U njegovoj obitelji ime Josip na neki je način udomaćeno.
-I sam sam obilježen imenom. I sam Josip. Imao sam strica koji se zvao Josip, očev brat, dakle u obitelji je to ime na neki način udomaćeno. Imamo sada i jednog mladog potomka od bratovog sina, također Josipa. Josip se častio uvijek i dočekivao u vrijeme proljeća i cvijeća. Zumbuli su bili nekako nama najbliži u to doba. Mirisala bi crkva isusovačka u Splitu gdje smo ministrirali i čekali svetog Josipa. Kod oltara Srca Isusova s jedne strane je bio kip svetog Ignacija, a s druge strane svetog Josipa. I u kući smo slavili svetog Josipa. U tom sam duhu odgajan. Kao obitelj smo prošli razna progonstva. Najprije su nas zašto što smo se izjašnjavali kao Hrvati istjerali iz Splita, pa sam se rodio u Zagrebu za vrijeme rata, a poslije rata smo bili prisiljeni vraćati se u Dalmaciju, ali cijelog života s nama je bio sveti Josip i njegova zaštita.
Divni uzori kao pomoć u životnom hodu
Lebdenje nad zamljskom stvarpnoću ono je što ga privlači, a njegove ideje putuju s njime kroz čitav život.
–Svi smo slabi i grješnici, ali imamo oko sebe velike uzore. Divne uzore sam imao u životu. U vremenu kada je preminuo blaženi Alojzije Stepinac tih sam dana prebivao u Sjemeništu, mislio sam da ću biti Isusovac, također su me Isusovci na neki način uputili i oni su me poticali da bih mogao biti njihov. Jesam njihov u duši i danas i čitave naše svete majke Crkve, ali osjetio sam da je to ipak za moja leđa težak teret. Nisam se mogao potpuno predati toj svetoj službi. No, svi mi imamo Božji poziv. Svi smo pozvani na milost. Naravno svaki u svom redu i svom glasu neka slavi Gospodina. To mi stoji kao glavni moto. Neka svako biće slavi Gospodina u svom glasu. Mislim da sam baš u Sjemeništu osjetio i naslikao u Tjednu molitve za jedinstvo kršćana jednu sliku jedinstva. Naslikao sam četiri rase koje okreću zemaljsku kuglu u svemiru. Četiri bića u različitim bojama. To mi je slika pomogla da već tada iako sam još bio dijete, progledam kao slikar. Sjećam se još da sam kao učenik u pučkoj školi nacrtao nekog čovjeka koji leti iznad krovova, a na nogama ima federe od naših starih madraca s kojima skakuće po krovovima. Kasnije sam vidio da je Šagal nešto slično na drugi način naslikao. Kao da imao neku srodnost. Svakako to lebdjenje nad ovom zemaljskom stvarnošću me jako privlači. Tako kao umjetnik ne mogu biti bez mojih kistova, boja, olovka, ako hoćete jer ideje sa mnom putuju kroz život.
Vjera – kada je potrebno učiniti dobro učinimo ga od čitavoga srca
-Vjera je milosni dar. Vjera nas ne uči da nas ponižava, već nas uči birati biti što bliže Gospodinu, a pred njim ne možemo dizati glavu i reći tko sam, što sam, nego se moramo pokloniti, zahvaliti za sve što smo dobili, za sve što nas čeka, za sve čemu stremimo, a pogotovo za svrhom života koju tek trebamo doživjeti ako ovaj svijet prođemo čineći dobro. To je ono nešto što je bitno ako možemo što više dobra učiniti i onima koje znamo i onima s kojima smo bliski i onima koji nam se nađu na putu i koje ne znamo i nemojmo nikoga preskočiti, nikoga zaboraviti niti kome davati prednost, kada je potrebno učiniti dobro učinimo ga od čitavoga srca.
