Na stranicama ATENE navode kako je Večernji list nedavno objavio intervju s Jozom Radošem, jednim od osnivača HSLS-a i ministrom obrane Republike Hrvatske u vladi Ivice Račana (2000.–2002.). U tom je razgovoru Radoš iznio nekoliko tvrdnji čiju je istinitost potrebno provjeriti. Posebno se ističe pitanje koje je postavio novinar Tomislav Krasnec, a tiče se tadašnjih sigurnosnih politika i iznenadnog curenja transkripata prisluškivanih razgovora Slobodana Miloševića, koji su završili u jednom hrvatskom tjedniku.
–Da, i to je jedini dokument koji je legalno izašao u javnost. Ministar obrane je kao ovlaštena osoba deklasificirao dokument i predao ga redakciji jednog tjednika. To sam ja učinio, da, odgovara Jozo Radoš.
Nakon toga objašnjava da je to učinio kao odgovor na pisanje drugog tjednika koji je s vremena na vrijeme objavljivao tajne dokumente za koje se pretpostavljalo da dolaze iz vojnog sustava. Potom se nastvlja s izjavom o šteti uzrokovanoj objavljivanjem tih transkripcija:
–Prema tome, ne vjerujem da je objavom Miloševićevih transkripata nanesena velika šteta nacionalnoj sigurnosti. S druge strane, to je bilo vrijeme kada je iza nas bio rat i mirna reintegracija. Mi smo na neki način kretali u novi sustav dobrosusjedskih odnosa ili izgradnje mira na tom području. Tako da to prisluškivanje, da se nastavilo, a moglo se nastaviti neovisno o objavi transkripata, tome sigurno ne bi pridonijelo.
Jesu li ove tvrdnje istinite? Odgovor je: Nisu.
Odnosno, odgovor na oba pitanja postavljena u naslovu ovog teksta je pozitivan: ministar nije bio nadležan za de klasifikaciju navedenih dokumenata i njihovom je objavom nanesena nepopravljiva šteta interesima nacionale sigurnosti Republike Hrvatske. U nastavku pročitajte dokaze koje nudi ATENA.
Dokumenti koji su označeni određenom oznakom tajnosti ne smiju se objavljivati dok se ta oznaka tajnosti ne ukine. Oznaku tajnosti ukida ona institucija koja je oznaku tajnosti stavila. Danas je to riješeno Zakonom o tajnosti podataka, čl. 2. i čl. 14. U vrijeme objavljivanja ovih dokumenata na snazi je bio Zakon o zaštiti tajnosti podataka.
Autor ovog teksta bio je izravno upoznat s činjenicom da su službe iz sastava hrvatske obavještajne zajednice razvile sposobnost prisluškivanja telefonskih komunikacija tadašnjeg predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića te je imao izravan i neposredan uvid u te dokumente koji su bili označeni, jasno vidljivom oznakom koja se nalazila u gornjem desnom dijelu dokumenta, kao Državna tajna jer bi njihovim, prema odredbama čl. 6. tog Zakona „otkrivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske“.
Taj Zakon u čl. 7. određuje koji se podaci označavaju najvišom oznakom tajnosti dok u čl. 16 navodi da je „Ured za nacionalnu sigurnost nadležan za pokretanje postupka za utvrđivanje okolnosti uz koje je došlo do nestanka, odnosno otkrivanja tajnog podatka (…)“. U čl. 18. Zakon navodi da „Nadzor nad provedbom zaštite tajnih podataka obavlja čelnik toga tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti“ dok u čl. 23. Zakon jasno navodi da „podatke iz članka 20. ovoga Zakona može drugim osobama priopćiti samo osoba ovlaštena općim aktom: 1) uz prethodnu pisanu suglasnost pravne osobe koja je sukladno svom općem aktu odredila da se ti podaci smatraju poslovnom tajnom“. To je odredba u Zakonu koja govori o postupke moguće de klasifikacije.
Prisluškivanje komunikacija predsjednika Srbile Slobodana Miloševića datira još iz vremena domovinskog rata, odnosno još u vrijeme kad je de iure postojala jugoslavenska država. Nakon što je utvrđeno da:
- se predsjednik Milošević telefonskim sredstvima koristi za otvoreno komuniciranje sa svojim suradnicima o brojnim temama bitnih za obranu Republike Hrvatske,
- je njegova razina osobne sigurnosne kulture bila vrlo niska, te
- nije držao stvarnom mogućnost da ga naše službe prisluškuju,
hrvatska je obavještajna zajednica shvatila da smo u posjedu izvora podataka i informacija strategijske važnosti.
Stoga je o činjenici da hrvatska obavještajna zajednica prisluškuje Slobodana Miloševića bio upoznat izuzetno mali broj osoba, kako oko predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana tako i nekoliko djelatnika obavještajne zajednice. Svaka osoba koja je, zbog dužnosti koju je tad obnašala, a prikupljeni su podaci bili neophodni je, ili dobila izravan uvid u taj dio spisa (na odgovarajući način je zabilježena činjenica da je pojedina osoba imala pristup pojedinom dokumentu u točno određenom vremenu) ili pak u sažetak informacija bez navođenja izvora informacija.
Prisluškivanjem su prikupljene informacije strategijske važnosti koje su hrvatskom političkom vodstvu kao i vrhu obavještajne zajednice omogućile donošenje odluka kojima smo na strategijskoj razini pobijedili agresora jer smo znali koje su njihove namjere, planovi, sredstva izvođenja, njihove unutarnje odnose, svađe i sukobe te brojne druge informacije koje su bile od pomoći u razumijevanju strategijskih odrednica agresora na Republiku Hrvatsku. Zahvaljujući između ostalog i tom izvoru strategijski važnih informacija, mogli smo planirati, pripremiti i provesti onako učinkovito naše vojno-redarstvene operacije kao i pripremiti i provesti mirnu reintegraciju Hrvatskog Podunavlja.
Potrebno je znati da je prvo prisluškivanje planirano, organizirano i vođeno na prijedlog kolega iz tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka (koja je djelovala u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova) uz pomoć pok. admirala flote Svete Letice zv, Barba. Razvojem tehnologije i obavještajne zajednice, te u skladu s potrebom širenja komunikacijskih kapaciteta i objedinjavanja elektronskih sposobnosti obavještajne zajednice, navedena aktivnost prelazi pod nadležnost Središnjice elektronskog izviđanja (SEI), a kasnije Nacionalnog središta za elektronsko izviđanje (NSEI) koji se nalazio u sastavu Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS). De klasifikaciju tih je dokumenata mogao napraviti samo onaj tko ih je i klasificirao, u ovom slučaju predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost. A to nije bio ministar obrane jer NSEI nije bio pod njegovom nadležnosti.
Nadalje, ovdje je jasno vidljiva izrazito štetna aktivnost osoba iz političkog života koje se podacima koje priskrbi obavještajna zajednica koriste u osobne političke i parapolitičke obračune. To predstavlja klasičan i školski primjer zloupotrebe obavještajne zajednice i dokumenata koje državni dužnosnici dobiju tijekom obavljanja dužnosti. Takav oblik djelovanja je kažnjiv danas kao što je bio i u vrijeme kad su ti dokumenti objavljeni. To nije bio jedini takav slučaj s kojim se hrvatska javnost suočila u vremenu nakon 2000.
Posebno je naglašeno kako tadašnji ministar Jozo Radoš nije objavio sporne dokumente, postoji velika vjerojatnost da bi hrvatske obavještajne službe još neko vrijeme mogle prisluškivati predsjednika Srbije i značajan dio njegove komunikacije. Takve informacije imale bi stratešku važnost i mogle su utjecati na odluke hrvatskog državnog vrha. Međutim, nakon objave dokumenata, srpska je strana poduzela opsežne mjere kojima je onemogućeno daljnje prisluškivanje, pa iako je ono formalno moglo biti nastavljeno, više nije donosilo stvarne rezultate.
Dodaje se i kako Radoš u intervjuu nije spomenuo rizik da bi nastavak prisluškivanja, nakon što je otkrivena sposobnost hrvatskih službi, mogao dovesti do plasiranja lažnih informacija od strane Srbije, što bi rezultiralo pogrešnim strateškim odlukama. Upravo zato, srpske su vlasti odlučile potpuno onemogućiti takve pokušaje.
Nadalje, tvrdnja da je prisluškivanje bilo prepreka razvoju dobrosusjedskih odnosa ocijenjena je netočnom. U praksi, i među saveznicima se ponekad koriste takve metode kako bi se stekla prednost, a u slučaju Hrvatske bilo je riječ o praćenju strategija agresora koji nije odustao od ugrožavanja njezina suvereniteta. Uobičajena praksa u odgovornim državama jest da se dokumenti strateške važnosti čuvaju s najvećom pažnjom te se ne objavljuju olako, čak ni nakon više desetljeća.
Iz ATENE zaključuju kako je objava tih dokumenata bila ozbiljan propust koji je dugoročno oslabio kapacitete hrvatske obavještajne zajednice.
Izvor: Projekt ATENA
Projekt ATENA (Analiza Točnosti mEdijskih NApisa) pokrenut je na prijedlog udruge Institut za istraživanje hibridnih sukoba koja se dugi niz godina, kao udruga ali i njeni članovi a pojedinačnoj razini, bore protiv neistina koje se plasiraju u hrvatski medijski prostor. Institut sukladno utvrđenim ciljevima djeluje na području demokratske političke kulture i međunarodne suradnje. Institut, u skladu s motom Zagrebačkog sigurnosnog foruma – Jačanje Demokracije, zaštita Sloboda i Društva, te s ciljem suzbijanja protudemokratskih i destruktivnih djelovanja, aktivno radi na procesima prepoznavanja protuobavijesti koje utječu na hrvatski medijski prostor. To se planira i provodi tako što se pristupa i promiče znanstvena, stručna, objektivna i neovisna analiza.
