Ovisnost je jedan od gorućih problema današnjice, a kockanje je jedan od najtežih. Iako se povećava svijest javnosti o negativnim utjecajima kockanja i ekrana, mnogima je nepoznat virtualni svijet kockanja koji se krije iza blještavih virtualnih zavjesa. Kako bi se dublje istražio taj moderan problem, u sklopu Tjedna psihologije održano je predavanje „Kockanje u video igrama“.
–Cijela priča počinje od mikrotransakcija, odnosno vrlo sitnih plaćanja određenih stvari u videoigrama. Bitno je za napomenuti da prosječna nova videoigra danas dođe oko 70 eura, a onda vam nudi da plaćate stvari poput odjeće za likove, novih oružja i slično za 10 centi, 20 centi do par eura. Neke su videoigre po meni počele previše monetizirati stvari koje nude, a to je preko principa Loot boxes, odnosno kutija koje donose neke nagrade, rekao je predavač, magistar psihologije i upravitelj Obiteljskog centra Područne službe Karlovačke Mario Jovković.
Loot boxes su koncipirane na način da se jednim klikom na dan iskoristi dnevna vrtnja na kraju koje igrač nešto dobije, objasnio je Jovković. Ako želi još vrtnji, igrač mora uplatiti manji iznos.
-Činjenica je da vam je vjerojatnost dobitka ekstremno niska i da je potpuno iracionalno to uopće plaćati. Specifičnost tih kutija je u tome da apsolutno svaki put nešto dobijete; radi se o principu poker aparata, samo što kod njih uložite i najčešće ne dobijete ništa, dok ovdje uvijek nešto dobijete, samo je vrlo male vrijednosti. Problem je što to normalizira kockanje u nekoj najranijoj dobi, a tu prednjače videoigre poput Fife. Mislim da ne postoji osoba koja posjeduje igraću konzolu, a da nije igrala nešto takvo. Djeca pretežno to igraju, a drugi je problem što nema zakonske regulative.
U Europskoj uniji, SAD-u, Kini, Australiji i drugim zemljama regulira se igranje takvih igara, ali u našim krajevima to još uopće nije prepoznato kao problem ili pojam, istaknuo je Jovković. Dodao je kako je osjetljivo pitanje kako to zakonski definirati i regulirati, ali je nužno osvijestiti ljude o tom problemu.
-Prvi korak za sve je osvještavanje, a drugi zakonska regulativa. Ona se očituje kroz nekoliko načina, a prvi je da za početak uopće postoji ESRB ili kategorizacija videoigara po dobi. Tu se može napisati da sadrže kockanje i onda bi automatski skočile u kategoriju 18+. Može se napisati koja je vjerojatnost dobitka tih nagrada, a postoji opcija i da se izbaci taj dio i da se dobije modificirana igra bez toga, što je ipak najteža opcija za realizirati. Posljednji izbor je da se kompletno zabrani prodaja te videoigre, ali to je najteže od svega jer se u cijeloj toj industriji vrti jako puno novca.
Jovković je naveo primjer igre Grand Theft Auto 5 koja je u manje od 12 godina postojanja inkasirala 8 i pol milijardi dolara, što je više od četvrtine hrvatskog državnog proračuna. Problem je što još nema dovoljno relevantnih podataka o štetnosti virtualnog kockanja.
-Koliko je meni poznato, nema relevantnih znanstvenih istraživanja o toj temi jer je to još uvijek siva zona. Postoje anegdotalni dokazi poput slučaja nekolicine Amerikanaca koji su znali potrošiti na desetke tisuća dolara na videoigru koju su prethodno platili 60 ili 70 dolara. Ulupali su dodatan novac na vrtnje kako bi dobili još nešto drugo.
Dodatna istraživanja o štetnosti virtualnog kockanja otvorit će put zakonskoj regulativi, a time i smanjenju slučajeva razvoja ovisnosti o kockanju u video igrama. Samo predavanje je bilo namijenjeno djelatnicima osnovnih i srednjih škola, roditeljima, mladima i ostalim zainteresiranim građanima.
