Mjesni odbor Orlovac već tradicionalno obilježava godišnjicu pogibelji hrvatskog branitelja i orlovačkog sina Dubravka Pranjića. U obranu Vukovara se uključio 1991. godine kao dragovoljac-tenkist, poginuo je kasnije iste godine od strane agresorske granate. Tijelo mu je pronađeno i vraćeno u obiteljsku grobnicu na groblje Hrnetić tek 1998. godine. Odlukom predsjednika dr. Franje Tuđman najprije mu je dodijeljen čin satnika pa zatim bojnika HV-a.

Najvažnije je da ne dozvolimo da žrtve naših hrvatskih branitelja ali i sve civilne žrtve iz Domovinskog rata padnu u zaborav. To je nešto što smo obvezni prema njima, prema svima koji su bili spremni položiti ono što je najvažnije, svoj život, istaknula je Sanja Crnković, predsjednica VMO Orlovac.

Za Dubravka Pranjića je prije više od 20 godina postavljena spomen ploča na pročelju Doma DVD Orlovac. No spomenika u Vukovaru za orlovačkog sina i jedinog karlovačkog branitelja koji je tamo poginuo, još uvijek nema.

Mi smo kao vijeće mjesnog odbora Orlovac u 2024. godini pokrenuli pisanu inicijativu prema gradu Karlovcu da se na mjestu gdje je Dubravko poginuo u Vukovaru postavi spomen ploča. Mišljenja smo bili da Dubravko zaslužuje jednu takvu spomen ploču kao jedini poginuli karlovčanin koji je poginuo braneći grad Vukovar. Na koncu grad Vukovar i grad Karlovac su gradovi prijatelji, dijelili su sličnu sudbinu i sličnu žrtvu. Naravno naša se ne može mjeriti s onom Vukovarskom, objasnila je Crnković.

Obnovili su zamolbu prema gradu Karlovcu da se pregovori s gradom Vukovarom dinamiziraju. Tijekom sljedeće godine to nastoje realizirati.

Osim članova mjesnog odbora, obitelji i prijatelja, na obilježavanju godišnjice je prisustvovao zapovjednik Josip Horvat zvan Mađar koji je bio zapovjednik Dubravku Pranjiću. Opisao ga je kao odanog, poštenog, časnog i odlučnog dobrovoljca jer je ipak za dolazak u Vukovar trebalo imati petlje.

Kada se sjetim njega, teško mi je. Jedini je branitelj iz Karlovca, zaslužio je da mu se tamo u Vukovaru gdje je poginuo podigne spomenik. Da se grad Vukovar malo potrudi, pošto se vlast promijenila. Sad bi ova nova vlast koja je to preuzela trebala to doraditi. Zaslužio je to, kao i drugi koji su tamo i imaju svoje spomenike, prisjetio se Josip Horvat jedan od zapovjednika 4. bojne tenkovske jedinice.

Od Domovinskog rata je prošlo više od 30 godina. Današnje generacije o njemu uče iz knjiga i priča. Odlaze na školske izlete u Vukovar, posjećuju muzeje i memorijalne centre. No mnogi detalji priča ostaju neispričani i zaboravljaju se.

Ja idem po školama kada me zovu, pričam o Vukovaru. Oni u muzejima i vojarnama drugačije pričaju, oni su mlađi, nisu to prošli i imaju određeno što smiju reći, ne smiju sve ispričati. Kod mene nema toga, ja svugdje kažem. Oni kada slušaju kažu da to nije tako bilo. Mlađi su jako zainteresirani, bilo je rečeno u Ministarstvu branitelja kada idu autobusi da će uvijek nekoga od zapovjednika koji su bili u Vukovaru od prvih dana pozvati da u tim autobusima ispričaju kako je bilo. Ali nikad nisu pozvali, uvijek zovu mlade vodiče koji su sve naučili iz knjiga i priča, istaknuo je Horvat.

Od kraja Domovinskog rata su se napisale mnoge knjige, no velik broj tih djela je napisan i objavljen bez komentara onih koji su to prolazili iz prve ruke.