Veliki petak je dan tišine, kontemplacije i duboke patnje, dan kada se u kršćanskoj tradiciji prisjećamo Isusove muke i smrti na križu. To je trenutak u kojem vjernici, pozvani na sabranost i promišljanje, stavljaju naglasak na patnju, žrtvu i ljubav koja nadilazi sve ljudske granice. U današnjem užurbanom i često površnom svijetu, smisao ove patnje može biti posebno važan – ona nas podsjeća na potrebu za suosjećanjem, introspekcijom i unutarnjom tišinom, te nas potiče da kroz vlastite izazove i svakodnevne borbe učimo strpljenju, poniznosti i spremnosti služiti drugima.
–Spomenuo sam već jednu gospođu, evo godinu dana već je ona preminula, Teja Perović. I, tvako hod, toplo preporučam svim ljudima njeno svjedočanstvo koje je izdala u dvije knjige. A imate i često pute na raznim portalima, još ti videi i ti podcasti možda su na raznim društvenim mrežama. I evo, nedavno je bila godišnjica smrti – Teja je preminula sa 40 godina života, ostavila četiri male curice iza sebe. I ono što je jako lijepo rekao fra Ante Vučković na promociji te knjige koja se dogodila u Zagrebu – Teja je baš pravi katolik. Teja je bila osoba koja je baš pokazala što znači biti katolik, odnosno što znači prihvatiti križ i patnje. To je Veliki petak. To je Isus. Dakle, kada imaš snage, ali ne fejk, ne nekakvog sladunjavog govora, nego reći: „Bože, imam problem, imam smrtonosnu bolest koja se, dakle, širi po cijelom tijelu. Otišla je na kosti, na kraju na mozak.“ I kaže, kako dobro počinje knjiga, kaže: „Ja sam shvatila da Božji plan za moj život nije ozdravljenje, nego križ. Ja, Bože, znam da Ti možeš meni izliječiti ili možeš, da, da s ovom bolešću živim jako dugo, sa strašnim bolovima, ili mogu umrijeti. Bože, što god želiš, neka bude – ja prihvaćam.“, kazao je vlč. Duje Kurtović.
Isus nas svojim primjerom uči strpljenju i tišini, podnoseći uvrede i patnje bez prigovora, čak i na križu, pokazujući kako istinska vjera nadilazi razum i ljudske osjećaje. Veliki petak stoga postaje dan kada promišljamo o snazi prihvaćanja i uzdizanja patnje u službi ljubavi i Božje slave.
–Kako je on mogao, evo, Veliki petak, visjeti na križu i on govori o prostima: „Ne znaju što čine.“ Ma kako ne znaju? Kako ne znaju kad su uzeli one čavle? Kaže, čak, jedan izvor kaže da su vjerojatno, kad su ga pribili na križ, htjeli da križ „piknu“ jer je dva puta ispao sa tim čavlima koji su razdirali, dakle te tisuće ruku i nogu, da čak od prve nisu mogli noge prebiti, pa su ih uvukli vani. Da, mislim, strašno što je proživio, da čak i trnova kruna kao takva imala je preko sto uboda. Ali samo kad mi znamo, kad nas malo živac zaboli na zubu, kamoli na prstu, na koljenu, mi urličemo od bolova. Kako je moguće? I dolaziš na kraju, što je bilo drugo čitanje ove Cvjetnice, ali imamo, dakle, u izvještaju muke i vidi, evo, na Veliki petak, ovo je uistinu bio Sin Božji. Ovo ne može čovjek. Ovo, ovo, ovo mora netko drugi. Ovo je Bog. I kako onda, dobro, kada shvatimo, čekaj, taj Bog nam se objavio. Taj Bog je doslovno na križu, kaže da su mu čak smorili i ramena da bi pribili ruke. Znači, užasne boli, dakle lagano krvarenje, sve što se događalo – oni to su prihvatili, kao da pokaže: „Ej, daj vidi koliko mi je stalo do tebe.“
