U vremenu kada se Uskrs često svodi na običaje i tradiciju, razgovarali smo s vlč. Dujom Kurtovićem o dubljem značenju ovog najvećeg kršćanskog blagdana, ali i o tome kako vjera može pomoći ljudima nositi se s vlastitim križevima.
Mnogi ljudi danas nose svoje križeve. Kako im vjera može pomoći u tome?
– Važno je da se, slušajući evanđelje i sudjelujući u liturgiji, znamo staviti u te likove i prepoznati sebe u njima. Ovaj svijet često poručuje da je patnja neprihvatljiva, ali kršćanska poruka nas uči suprotno – patnja nema posljednju riječ.
Križ nam pokazuje kako reagirati na nepravdu i bol – ne uzvraćati zlom na zlo, nego ustrajati u dobru. Kao što Isus pada pod križem, ali svaki put ustaje, tako ni naši padovi ne mogu biti kraj. Uvijek postoji nada i nešto više nakon patnje.
Često se u obiteljima određene teške situacije nazivaju „križem“, no upravo te situacije ljude povežu na poseban način. Mnogi će reći da ih je upravo ta patnja učvrstila i donijela im blagoslov, a ne samo teret.
Može li se reći da nas takve situacije oblikuju za budućnost?
– Svakako. Posebno je dirljivo vidjeti mlade ljude koji se brinu za svoje bake i djedove. Kroz takvu brigu postajemo svjesni prolaznosti života, ali i važnosti ljubavi, služenja i obitelji. To oblikuje čovjeka i mijenja njegov pogled na život.
Postoji li opasnost da Uskrs svedemo samo na običaje – pisanice, hranu i tradiciju?
– Naravno da postoji. Uskrs se ne može istinski slaviti bez Krista, bez sudjelovanja u liturgiji i euharistiji. Sve ono što činimo – priprema hrane, ukrašavanje, običaji – ima smisla samo ako je povezano s vjerom.
Ako ostanemo samo na izvanjskom, djeci će to s vremenom postati prazno i besmisleno. Nekada su ti običaji bili prilika za zajedništvo, razgovor i radost u obitelji. To je ono što trebamo ponovno otkriti.
Koliko su važni simboli, poput pisanica?
– Simbolika je duboka. Jaje naizgled djeluje beživotno, ali iz njega nastaje novi život. To je snažna poruka Uskrsa – život pobjeđuje smrt.
Kroz takve male stvari možemo djeci približiti vjeru i pokazati im da i u njihovom životu uvijek postoji mogućnost novog početka. Pozvani smo „maknuti kamen“ jedni drugima – biti podrška, razgovarati, pomoći drugome da izađe iz svoje tuge ili problema.
Koja je vaša poruka za kraj – kako živjeti Uskrs danas?
– Važno je pronaći vrijeme za zajedništvo – s obitelji, ali i s onima koji su sami ili zaboravljeni. Uskrs nije samo obilje stola, nego obilje ljubavi i blizine.
Kada mladi nauče služiti drugima, osobito starijima i nemoćnima, tada otkrivaju pravu radost života. Ne u onome što ćemo dobiti, nego u onome što ćemo dati.
Je li se vaš doživljaj Uskrsa mijenjao kroz godine?
– Uskrs je za mene od malih nogu bio dan radosti i punine. No istina je da svake godine, slušajući ista evanđelja, otkrivam novu dubinu i novo značenje. Upravo je to ljepota vjere – uvijek nas iznova obogaćuje.

