Najavljena je skora kazališna predstava nastala prema snažnoj autobiografskoj knjizi Bojane Meandžije. U razgovoru s autoricom i profesorom hrvatskog jezika u Srednjoj školi Duga Resa, Vedranom Bišćanom otkrivamo kako je osobna ratna priča pretočena u umjetnost, koliko je zahtjevno prenijeti emociju na pozornicu i zašto ova predstava ima posebnu težinu.
Knjiga “Trči, ne čekaj me” izdana je 2015. godine. Godine prolaze, a ona ostaje. Kako komentirate tu trajnost pisane riječi?
Pisana riječ uvijek ostaje. Čim je zapisana, vječna je. Da sam znala da će moji zapisi nastali 1991. u skloništu, na moj 13. rođendan, jednog dana postati knjiga… danas uz knjigu imamo i predstavu. To je nešto nevjerojatno.
Vedrane, što znači raditi na tekstu koji ima toliku autentičnost? Koliko je teško prenijeti takvu priču na kazališne daske?
Osjetimo težinu tog teksta i autentičnost svake rečenice. To stvara i tremu, ali tako treba biti. Prvi put radimo sa živućom autoricom i autobiografskim zapisima koje želimo što vjernije prenijeti na pozornicu. Izuzetno teško. Priča obuhvaća razdoblje od 1991. do 1995., a mi smo ograničeni prostorom pozornice. Moramo stvoriti smislen narativ bez banalizacije ili romantizacije rata, što je velika odgovornost.
Bojana, kada ste shvatili da vaši zapisi imaju veću vrijednost?
Trebao mi je 25 godina. Zapisi su stajali u ladici. Nisam mislila da mogu biti književnica. Prekretnica je bila kada je ravnateljica knjižnice pročitala tekst i snažno reagirala. Tada sam shvatila da sam napisala nešto važno.
Vaša knjiga danas je i lektira te je prevedena na više jezika. Kako gledate na njen utjecaj?
Ovo nije samo moja priča – to je priča sve djece svijeta. Rat ne bira, djeca svugdje pate. Zato knjiga ima univerzalnu vrijednost.
Kako je došlo do ideje za predstavu Vedrane?
Ideja je prvo bila snimiti film, ali smo shvatili da je kazalište prirodniji medij za nas. Nakon susreta s Bojanom i njezinog dolaska na našu predstavu “Breza”, rodila se ideja da upravo njezinu priču postavimo na scenu.
Koliko učenika sudjeluje u projektu?
Oko 35 do 40 učenika. To je ogroman ansambl za jednu školu. Njihova predanost i entuzijazam su nevjerojatni.
Bojana, kako vi doživljavate taj proces?
To je za mene nestvarno. Ne spavam otkako znam da predstava ide. Ti mladi ljudi trebaju iznijeti moju obitelj, moje uspomene. To je ogromna emocija i odgovornost.
Koliko su vam važni autentični detalji u predstavi?
Jako važni. Rekviziti su originalni – tatina Levi’s jakna i traperice iz tog vremena koriste se na pozornici. To dodatno pojačava stvarnost cijele priče.
Predstava koja nastaje nije samo kazališni projekt, već emotivno svjedočanstvo koje podsjeća na univerzalnu priču djetinjstva u ratu – priču koja, nažalost, i danas traje. Cijeli razogovor možete poslušati u radijskoj emisiji Press Room na Trend radiu sutra, 10. svibnja u 6:00 sati.
