Međunarodni dan folklora obilježava se 23. kolovoza, a cilj mu je podsjetiti na važnost očuvanja tradicije, narodnih običaja, glazbe, plesa i kulturne baštine. Folklor pritom nije samo čuvanje onoga što su nam ostavili naši preci, već i mjesto susreta, druženja, stvaranja prijateljstava i prenošenja vrijednosti na nove generacije.
Za Međunarodnog dana folklora razgovarali smo s dvije članice KUD-a Lipovac iz Generalskog Stola – 17-godišnjom Lucijom Lauš i 27-godišnjom Lucijom Malović. Iako ih dijeli deset godina, obje povezuje ista ljubav prema folkloru, glazbi, plesu i zajedništvu.
Kako ste se zapravo našle u svijetu folklora?
Lucija Lauš: Ja sam Lucija, imam 17 godina i u svijet folklora sam došla zapravo najviše preko prijateljica. Poznavala sam osobe koje plešu i tako sam došla.
Lucija Malović: Ja sam Lucija Malović, nešto starija, imam 27 godina. Bila sam dijete predsjednika KUD-a Lipovac koji je ujedno bio i umjetnički voditelj. Već od neke treće, četvrte godine s roditeljima sam polazila na probe. Jednostavno onako gledate, odrasle kako plešu i mislite u sebi: kad ću ja tako, kad ću odrasti da ja plešem kao oni. Srećom, osnovala se i dječja skupina tako da sam sa svojih sedam godina krenula aktivno plesati u folkloru.
Sjećate li se svog prvog nastupa?
Lucija Lauš: Sjećam se. Prije, sad već tri-četiri godine otprilike. I znam da je bilo jedno putovanje, mislim da čak u Sibinj. I evo, prvi nastup i prošlo je dobro.
Lucija Malović: Bilo je to cijelo 20 godina na županijskoj smotri dječjeg folklora u Karlovcu. Što je bilo onako dosta stresno jer tako natječete se, pritisak je malo veći, ali dobro, odradilo se.
Što vas je najviše privuklo folkloru – glazba, ples, društvo ili nešto treće?
Lucija Lauš: Pa mene najviše čak sama glazba i društvo jer sam nekako od malena bila okružena ljudima koji sviraju, pjevaju, koji su veseli i onda samim time nekako… Na početku sam se sramila. Htjeli su mi isto upisati kad sam bila mala i onda sam rekla da ne želim mami. I onda me u jednom periodu potaknulo da bih htjela. I nije mi žao.
Lucija Malović: Ja sam s time odrastala tako da je zapravo to bila moja druga obitelj. Naravno, nije nužno da to moraš zavoljeti kao i svi oko tebe, ali isto tako tu je društvo koje jednostavno privuče. Kad imaš ekipu, onda je to to.
Kako se vaš odnos prema folkloru mijenjao kroz godine?
Lucija Lauš: Pa mislim da zapravo jako dobro jer nekako društvo utječe na tebe i kad si okružen tako s ljudima, pogotovo one koje znaš, koje voliš, onda ti je posebno nekako drago i posebno te to nekako oblikuje čak i kao čovjeka.
Lucija Malović: Da, lijepo je Lucija rekla, oblikuje nas to prvenstveno kao ljude. Naravno, ima i onih manje lijepih situacija kad se nađu pojedinci koji dođu samo iz neke pakosti da bi narušili te odnose koji zapravo su idealni, ali prebrodili smo i takve situacije i nadamo se da su barem ti ljudi izvukli nešto pametno iz toga. Da neće ponavljati takve nedaće.
Kako izgledaju vaše probe u KUD-u Lipovac?
Lucija Lauš: Proba izgleda tako da mi imamo određeno vrijeme. To je sad po ljeti najviše, znači navečer jer je vani jako vruće. I probu imamo, zavisi od nastupa, sad dva koliko treba. Imamo pauzu, družimo se, pričamo i ono najvažnije, uvježbamo sve što trebamo za nastup.
Lucija Malović: Da, prije je to bilo puno onako žešće, ću reći. Dakle, probe po dva sata, pauza 15 minuta. Sad je to nešto opuštenije, spontanije, ali takve su generacije. Ljudi su se opustili općenito. A jednostavno kad imate dobre, kvalitetne plesače onda i nemate što tako dugo zapravo ponavljati. Eventualno kad je tjedan prije nastupa onda je to malo onako burnije. Dakle, tad se baš trudimo to stisnuti, odraditi što više toga. Ili kad uvježbavamo koreografije drugih društava onda je to onako malo drugačije. Ali kad je ovo naše domaće onda to ide glatko.
Imate li neki nastup ili putovanje koje vam je posebno ostalo u sjećanju?
Lucija Lauš: Uh, bilo ih je jako puno. Prvi nastup je bio jedan dan, ja mislim da smo išli. A nekako najviše mi se dojmilo možda Mostar. Išli smo u Mostar prije dvije godine.
Lucija Malović: Pa meni je Metković zapravo. Tamo je bilo baš onako lijepo nakon nastupa. Skupila su se društva, napravili smo feštu. Baš zapamćeno.
Što za vas osobno folklor znači danas?
Lucija Lauš: Pa znači mi jako puno. Jer nekako u tom svijetu gdje smo stalno u žurbi, gdje smo stalno nekako… Ne znamo zapravo ni gdje smo. Znači mi onako tih sat, dva, kao trenutak odmora. I trenutak gdje se onako pustiš, zaboraviš na sve.
Lucija Malović: Pa uz pjesmu i ples prvenstveno učenje nekih novih vrijednosti. Kako biti čovjek, kako okupiti ljude oko sebe. Kako cijeniti zajedništvo.
Koliko mladi danas razumiju važnost očuvanja folklora?
Lucija Malović: Pa nažalost ne u tolikoj mjeri u koliko bi mogli. Još uvijek se folklor smatra staromodnim. Ismijava se u školama. Ismijavaju se posebice djeca koja se bave folklorom. Ali u svijetu u kojem smo okruženi, susrećemo se svakodnevno s nekim delinkventnim situacijama. Pa smatram da je folklor samo jedna kap koja bi mogla zapravo postati rijeka nekih tih boljih, ljepših vrijednosti. Samo kad bi mladi malo progledali i kad bi pokušali. Kad bi se bar onako mrvicu zainteresirali i za to već bi bilo drugačije.
Lucija Lauš: Pa da, evo ja sam dio tih mladih i stvarno što Lucija kaže. U školi sam isto. I nekako ima dio ljudi koji te razumiju, koji te podržavaju. Ima dio ljudi koji misle da je to staromodno i ne razumiju to.
Kako doživljavate susrete s folklorašima koji nisu iz Hrvatske?
Lucija Malović: Pa nastojimo se sprijateljiti sa svima. Dakle, uopće ne gledamo tko je ovdje, tko je van granica Lijepe naše. Ako su folkloraši, a najčešće i jesu zainteresirani za prijateljstva, onda ostanemo u kontaktu, pogotovo mi mlađe generacije. Dakle, gdje god smo bile, barem jednu osobu ili dvije imamo na društvenim mrežama. Povremeno se čujemo s njima. I danas to nije problem kad znamo i jezike, lako se sporazumjeti.
Lucija Lauš: Jesam, isto tako. Naprimjer, mogu dati primjer, prošle godine smo bili u Sarajevu. I tamo su većinski svi bili raspoloženi za druženje. I ostala sam u kontaktu s dvije, tri cure.
Kako doživljavate Međunarodni festival folklora i dolazak folkloraša iz drugih zemalja?
Lucija Malović: Zapravo su oni osvježenje za ove naše krajeve. Ljudi upoznaju drugu kulturu. I smatram da je to jako dobro organizirano. Zato što imamo sad tu i njihove kuhinje, recimo, što je dobro uklopljeno. Dakle, osim folklora, osim te njihove folklorne, kulturne tradicije, upoznaju se ipak i neke druge kategorije njihovih zemalja.
Koliko vas je folklor razvio kao osobe?
Lucija Lauš: Pa mislim da zapravo jako puno. Jer nekako kad gledam sebe prije tri godine, je to ona, Lucija, makar evo ja sam sad malo starija i to je prelazak iz puberteta i sve ostalo, ali mislim da je puno značilo jer nekako ti kad si s tim ljudima konstantno, i to su ljudi kao što sam već rekla koje znamo, koji su iz našeg mjesta, nekako razviješ taj osjećaj da pripadaš negdje i ti si s tim ljudima i ovako inače dobar i kad ti je bilo šta za treba možeš se njima javiti i nekako uz tebe su. I to te razvije kao osobu, jako.
Lucija Malović: Pa dosta. Dakle, naučila sam puno toga i na greškama i ovako usputno od starih članova. Tako da preporučila bih svima da se uključe u rad bilo kojeg društva jer neće im odmah i samo će im pomoći. Mijenjate se kao osoba, jednostavno to spontano dolazi.
Koji su najveći izazovi s kojima se mladi folkloraši danas susreću?
Lucija Lauš: Pa možda najveći izazov meni osobno je škola i folklor istovremeno. Znači dok nema praznika tijekom školske godine. Zato što pogotovo kad imamo puno za učit onda je teško to sve skupa iskombinirat. Jer onda učiš, letiš na probu, pa se vraćaš pa opet učiš i tako u krug. Ali nekako ti ta proba dođe kao odmor. Ti ih sad dva malo razbistriš glavu i bude lakše.
Lucija Malović: Pa je, škola je uvijek bila problem. Meni osobno nije, ali ne mogu reći ni da je Luciji. Ona to dobro hendla. Redovito je na probama. Nikada joj škola nije bila izgovor. Tako da i to se može dobro raspodijeliti ako imate dobar organizacijski plan. Ali možda još jedan izazov je kad kroz godinu netko novi dođe na probu. E onda su problem koraci. Onda je to nakon nastupa malo osjećaj srama. Jer ja to ne mogu odmah pohvatati. Netko ovo za dvije, tri probe. Nekome treba pola godine. Ali onda opet mi ostali smo tu da ga podržimo. Motiviramo, možeš, pokušaj, nemoj odustati. Bila je situacija da netko dođe, vidi da mu ne ide i jednostavno se povuče bez i malo truda da nastavi dalje.
Što vas najviše motivira da ostanete u folkloru?
Lucija Lauš: Najviše ta ljubav i ti prijateljski odnosi u folkloru. I taj osjećaj koji moraš imati kad plešeš. Da vidiš da zapravo to voliš. I osjećaj da pripadaš toj pozornici. I da te drugi ljudi gledaju. I zapravo svi se onako gledaju te s pogledom koji mi zapravo nekako najviše razumijemo. Jer su ponosni, jer znaju da ulažemo puno truda.
Lucija Malović: Dakle, gdje god odlazimo prikazujemo zapravo sebe kao ljude, ali nekako smo gledali od svog mjesta iz kojeg dolazimo. I jednostavno meni je to obiteljski urođeno. Dakle, bilo bi mi žao sad to napustiti i dići ruke od svega. Kad je jednostavno u tome, već ste 20 godina, nema smisla sad stati.
Što biste poručile mladima koji se dvoume trebaju li se uključiti u folklor?
Lucija Lauš: Pa poručila bih da se definitivno uključe ako to stvarno vole i ako im se to stvarno sviđa. Jer eto, tako sam se i ja dvoumila. I nekako sam odlučila da ipak želim i uopće se ne kajem. Jako mi je lijepo i svima bih preporučila ako to stvarno vole, ako vole biti među ljudima, s glazbom, pjevat, plesat, da se definitivno uključe.
Lucija Malović: Bolje da nemaju dvojbe nego da bez razmišljanja dođu. Dakle, gdje god se nalaze, najbliže društvo koje je neka se uključe i neće požaliti, vjerujem.
Međunarodni dan folklora tako je i prilika da se podsjetimo kako folklor nije samo pjesma, ples i nošnja. Za one koji ga žive, on je prostor prijateljstva, zajedništva, učenja i pripadnosti – a upravo mlade generacije poput Lucije Lauš i Lucije Malović pokazuju da tradicija može imati svoje mjesto i u modernom vremenu.
