Imala je svega 17 godina. Trebao je to biti uobičajen odlazak kući nakon učeničkog posla. Od te večeri za Karlovčanku Dolores Skolan više ništa nije bilo isto. Započeo je mračni dio njene mladosti. Na Ruskom putu začula je glasove koji su se sve više približavali. Shvatila je da ju prate tri napadača i da više nema povratka.
– Prva reakcija mi je bila trčanje. Naravno, trčala sam što sam brže mogla. Onda sam u drugom trenutku shvatila da mi se jako brzo približavaju i da taj dečko koji ima nož, drži nož jako visoko prema meni. Zapravo sam tu stala jer sam shvatila da može baciti nož i u cijeloj toj strci nekako me ozlijediti. Kad sam stala, jedan dečko mi je stavio nož na trbuh, a drugi mi je istrgnuo torbu s kojom su pobjegli.
Pozvala je policiju koja je istražila područje. Do 4 sata ujutro bila je u postaji sva prestrašena i nervozna. Postojale su sumnje u moguće počinitelje no Dolores nikad nije saznala tko ju je zapravo napao i obilježio joj život. Njena psiha više nije bila ista. Uslijedili su napadaji panike, anksioznost i depresija. Napadači su postali „bogatiji“ za dvjestotinjak tadašnjih kuna, a Dolores je započela najvažniju bitku života – bitku za povratkom zdravlja.
– Nakon toga mjesecima nisam izlazila iz kuće. Nisam mogla pojmiti što mi se dogodilo i da nisam sigurna u gradu u kojem živim. Kako je prošlo dosta vremena od toga, sad sam bolje i opet sam na “starom”.
Imala je osjećaj da ju nešto bode u trbuhu dok bi jela. Njima su bile potrebne sekunde da joj unište život, a njoj je ozdravljenje trajalo mjesecima. Potražila je stručnu pomoć.
– Još u osnovnoj školi sam dobila napadaje panike. Kako je taj fizički napad na mene bio dodatno psihičko opterećenje, krenula sam u jednom periodu kod psihijatra. Međutim, nisam dobila adekvatnu pomoć u karlovačkoj psihijatriji. To su samo kratki razgovori i lijekovi, ali nije neka psihoterapija koja bi meni pomogla.
Počela je pisati dnevnike. U nekim periodima voljela se izolirati, a onda postepeno vraćati u društvo kako bi ponovno stekla sigurnost. Nije niti ljuta niti tužna što joj se to dogodilo. Više ju brine činjenica da takvih situacija ima sve više, a odgoj djece sve je pod većim upitnikom. Ponosna je na samu sebe zbog svega što je uspjela proći i preživjeti jer neki, nažalost, kad je psiha u pitanju, ne potraže pomoć, nemaju podršku i u konačnici si oduzmu život. Da je u pitanju bio lom ruke ili bolest srca, svi bi ju mazili i pazili. Kad je bolest nevidljiva, ljudi su puni predrasuda.
– Definitivno mislim da me je ovo izgradilo u to što jesam. Ta cijela srednja škola uz veze dodatno te možda obilježe u nekim periodima. Mislim da to vrijeme koje sam provela sama gradeći najbolje što sam mogla napraviti.
Ono što ju najviše brine jest koliko su ljudi uopće sigurni u gradu u kojem žive. Podsjetimo, hrvatsku javnost ove je godine u svibnju potreslo ubojstvo 19-godišnjeg maturanta Luke Milovca u Drnišu. Odličan maturant i košarkaš ubrzo je trebao imati maturalnu večer. Odijelo je već bilo kupljeno. Te kobne večeri mijenjao je prijatelja u smjeni i dostavio hranu ne sluteći da više nikad neće dočekati novi dan. Usmrtio ga je 50-godišnji Kristijan Aleksić, višestruko osuđivani recidivistički ubojica koji je ranije već odslužio zatvorsku kaznu zbog ubojstva. Dolores je imala sreće i bez obzira što joj je narušeno zdravlje, danas je uspješna mlada žena s puno talenata. Na karlovačkom području poznata je kao pjevačica, a s brojnim talentima može se pohvaliti cijela obitelj Skolan.
– Moja mama je kreativac. Izrađuje svijeće. Cijelo vrijeme ju kod kuće vidimo da radi neke ideje. Moj brat je glazbenik i trenutno radi u kazalištu. Jako smo povezani i dajemo si ideje. Uvijek razgovaramo. Mislim da je ta podrška od obitelji jako važna. Ako to imaš, to ti je već jedna velika stepenica za uspjeh.
U posljednje dvije godine Dolores se počela više baviti s komunikacijom s mladima, a kao jako dobar alat prepoznala je Tik Tok. Ima dva profila na kojima na zanimljiv način pojašnjava kemiju učenicima te ih priprema za maturu, ali i otvoreno govori o psihičkim problemima. Želja joj je jednog dana otvoriti obrt za pripremu za maturu. Također, razmišlja o otvorenju privatne škole. Nakon završetka magisterija, zaposlila se kao profesorica biologije i prirode u Osnovnoj školi Središće u Zagrebu. Rado se sjeća svojih prvih školskih dana u Područnoj školi Donje Mekušje kao i nastavka školovanja u Osnovnoj školi Dragojle Jarnević te Medicinskoj školi Karlovac.
– Volim raditi s djecom i kreirati cijeli nastavnički proces te im pružiti istraživačko učenje. Predstavljam im metode u kojima se spajaju s prirodom. Stalno im nosim neke stvari na nastavu iz prirode. Želim da i oni istražuju kao što sam ja imala tu priliku. Pošto su oni u centru grada, uvijek se čude i vesele kad im nešto donesem. Zašto volim prirodu? Vjerujem da je to poteklo iz Donjeg Mekušja. Prijateljice i ja smo stalno istraživale. Lovile smo žabe, kopale gliste i prekopavale cvijeće. Tu je krenula izvorna želja da saznam o svijetu u kojem živim.
Ako niste znali, Dolores je i sjajna pjevačica. Sudjelovala je u emisijama The Voice i X-Factor. S karlovačkim reperom Darijem Šančićem objavila je pjesmu i spot naziva „Radimo za ljubav“. Ujedno su njih dvoje udružili snage i s poznatim karlovačkim pjevačem Marijanom Monićem u pjesmi „Ove godine“. Najdraža pjevačica joj je Beyoncé uz koju je doslovno odrasla. Kad je bila 6. razred osnovne škole, bila je na njenom koncertu.
– Pokušavala sam svašta. Jako me interesiralo pjevanje. Jednostavno, mislim da sam taj kreativni tip. Teško sam odlučila što želim u životu jer sam 12 godina išla i na balet. Shvatila sam da su prirodoslovlje i znanje ono što me najviše zanima od svega. Voljela bih i dalje baviti se nekim stvarima. Bila sam na zboru dosta vremena. Pjevala sam na vjenčanjima i u crkvi. Imam manje vremena za suradnje zbog fakulteta i novog posla, ali to su mi jako lijepe uspomene. Možda nekad moramo stati u životu s hobijima i fokusirati se na druge stvari, ali opet mislim da ćemo im se kad tad vratiti jer je to dio nas.
Ova mlada 26-godišnja Karlovčanka dokazala je da snaga uma može pobijediti svaku nedaću te da joj je samo nebo granica. Neprežaljena ljubav joj je upravo grad na četiri rijeke. Ipak, koliko god ga voli, svjesna je da tu nema poslovne prilike zbog čega je jako tužna, ali živi u nadi da ponovno bude na rodnom tlu. Kad bi mogla zagrliti 17-godišnju Dolores, rekla bi joj sljedeće: „Ne boj se. Sve će biti u redu. Moraš se manje bojati tuđih komentara. Budi odvažnija. Digni ruku kad te profesorica nešto pita. Budi glas za sve učenike koji su tihi i koji možda imaju neki psihički poremećaj, a imaju more potencijala. Naše misli su samo misli, a samo pozitivnim mislima moramo dati značaj“.
foto: Andriana Baćurin, privatna arhiva
foto: privatna arhiva
