Najprije je bio zapovjednik desetine, a onda voda. Tri aviona raketirala su Slunjska brda. Browing je ispalio oko 200 metaka, a jedan avion je naletio na njih. Suborci su ga zvali putem motorole i govorili: „Browing, javi se!“. Mijo Zorić iz Draganića jedan je od onih koji se nisu dvoumili dragovoljno se javiti i braniti Lijepu našu.
– Kroz cijeli rat nije me nitko znao po prezimenu. Tijekom rata smo dobivali donacije. Tipa, dobivali smo cigarete. Dođe čovjek i kaže: “Trebao Miju Zorića tu na Turnju da mu damo nekaj.”. Na to su znali odgovoriti: “Takvog tu nema. Ima li neki nadimak?”. Tek nakon što bi rekli nadimak, onda bi znali tko sam. Dan danas me ljudi tako zovu.
Kad su Browingovi dečki dobili prvu bombu, osjećali su se poput Amerikanca, prisjeća se Zorić i dodaje kako su kao oružje koristili limenke od pića, dinamit i čavle. Zapalili bi tako napunjene limenke i bacali među protivnike. Prije Slunjskih brda bio je i u Topuskom s ekipom od 25-30 suboraca.
– S pet pušaka i pet metaka. To smo mi zvali tandžare. Mi smo bili zadnja grupa kad je padalo Topusko. Zakaj je palo? Palo je jer se nismo imali s čime braniti. Oni su nas napali s minobacačima, a mi smo imali samo puške. Ajmo polako prema Karlovcu!
Vladala je panika. Dana 13. kolovoza 1991. godine okupili su se na Ilovcu gdje su dobili maskirnu robu. Browing je imao svega 60 kilograma, a dobio je preveliku odjeću. Bez obzira na to, bio je jako sretan.
– Da svijet nije priznao Hrvatsku 15. siječnja 1992., mi bismo svi završili u “Jazovkama” kao ljudi iz Drugog svjetskog rata. Kad je Hrvatska priznata, onda je sve išlo svojim tijekom. Prva je krenula policija, zatim ZNG, a onda su se formirale brigade.
Prisjeća se kako ga je u nekoliko navrata zvao zapovjednik da mora predati vozila i rekao mu: „Šuti!“. Za gardijske brigade morao je dati i automatske puške, a on i njegova ekipa dobit će tandžare. Bilo je brojnih komplikacija.
– Došlo je naređenje: “Dečki, morate ići prema Karlovcu, odnosno, prema Turnju. Izgleda da pada Logorište. Vojska mora ići van da ih dočekamo.”. Sve je to igra. Sve je to dogovor između naših i njihovih pojedinaca.
Kad je pao Borlin, ondje su pronašli nekoliko sanduka pištolja. Podijelili su ih dečkima, a među njima je bila i Ana koja je po istima dobila nadimak. Dana 4. listopada Zorić je bio u Zastinji sa svojim vodom. Kako tvrdi, Srbima nije bilo u interesu uništiti Karlovac poput Vukovara jer su se namjeravali ovdje vraćati. Dodaje da Turanj nije branilo puno ljudi, a da se mnogi predstavljaju kao njegovi heroji. Za mlade kaže da više znaju o Drugom svjetskom ratu nego o Domovinskom što ga posebno brine i rastužuje.
