Na 35. obljetnicu velikog napada na Karlovac, 4. listopada 1991. godine, za Trend je govorila poznata karlovačka novinarka Željka Pulez, žena koja je ratne godine provela izvještavajući s terena i svjedočeći događajima koji su obilježili noviju povijest grada. Brigadir Josip Tomačić svojedobno ju je nazvao prvom damom ratnog novinarstva, a njezina sjećanja i danas su ispunjena detaljima koje, kako kaže, vrijeme ne briše.
U razgovoru se prisjetila prvih susreta s ratom, dana kada je Karlovac postao meta velikog napada, novinarske odgovornosti u najtežim okolnostima, ali i vlastitog profesionalnog puta koji je započeo gotovo slučajno. Osvrnula se i na razlike između nekadašnjeg i današnjeg novinarstva te na promjene koje primjećuje u Karlovcu i hrvatskom društvu.
Prošlo je 35 godina od velikog napada na Karlovac 4. listopada 1991. Koliko su danas živa sjećanja na te dane i trenutak kada je rat otvoreno stigao u naš grad?
Prvi put sam se s ratnim sukobom susrela još u lipnju 1991. godine. Na tiskovnim konferencijama stalno smo slušali da se gine u Lasinji i Topuskom, pa smo tražili od karlovačkih policajaca da nas povedu kako bismo vidjeli što se ondje događa. Kada smo stigli do Viduševca, već su počele padati granate. U početku uopće nisam bila svjesna gdje sam i što se događa.
Do Topuskog smo dio puta morali prijeći pješice kroz šumu, a nisam se uspjela vratiti istoga dana kako sam planirala. Suprugu nisam ni rekla kamo idem jer sam računala da ću se vratiti do poslijepodneva. Tu noć nisam mogla spavati. Svaki šušanj činio mi se kao da se netko približava. Ujutro su ponovno počele padati granate, a ja sam se vratila u Karlovac u kojem su ljudi normalno odlazili na posao. Taj kontrast bio mi je ogroman šok.
Jeste li već tada osjećali da će se rat uskoro preseliti i na karlovačke ulice?
U svojoj sam reportaži preko radija rekla da nam je rat pred vratima. I prije velikog napada bilo je ozbiljnih događaja, pucalo se po hotelu na Rakovcu, napadnuta je benzinska postaja na Ilovcu. Sjećam se i kako su neki moji susjedi počeli puniti automobile i odlaziti. Kada sam jednoga pitala kamo ide, odgovorio mi je da ide vaditi krumpire. Rekla sam mu da nisam znala da se granate zovu krumpiri.
Pokojni Mladen Mujić i ja bili smo i na Kamenskom nakon dojave da je pucano po gostionici i da su zapaljene kuće. O tome smo izvijestili Karlovčane, a iste večeri zapaljena je i poslije minirana moja obiteljska kuća. Zatim je došao taj veliki napad koji je mnogima konačno pokazao što se događa.
Kako se Karlovac organizirao nakon početka velikih napada? Kako su izgledali svakodnevica i život u skloništima?
Skloništa su već bila organizirana gdje god je to bilo moguće. U mojoj zgradi imali smo sklonište za dvije povezane zgrade. Uglavnom smo ondje sklanjali djecu, a naši umirovljenici pazili su na njih. Bilo je važno da djeca budu sigurna jer ona, kada nastupi prividni mir, često nisu ni svjesna situacije.
Ono što moram posebno pohvaliti jest da Karlovac, koliko se sjećam, nijednog dana tijekom rata nije ostao bez vode, struje i kruha. Žitoproizvod je svakodnevno slao kombije po četvrtima. Ljudi bi napisali što im treba za sljedeći dan i potom dobili svježi kruh i peciva. To je bilo izuzetno dobro organizirano.
Kako ste osobno i profesionalno doživljavali odlazak ljudi iz grada te narušene odnose među nekadašnjim susjedima?
Pokojni Velimir Franić i ja obilazili smo barikade i razgovarali s ljudima. Pitali smo ih zašto su zatvorili ceste, a neki su odgovarali da ni sami ne znaju, nego da im je tako naređeno. Posebno me pogodilo ono što se dogodilo s mojom kućom. Govorim o ljudima iz kraja u kojem su se naše obitelji godinama međusobno posjećivale i poznavale.
Često su me pitali jesam li tijekom rata bila objektivna. Uvijek sam to nastojala biti. Srce govori jedno, misli drugo, ali pred ljudima moraš iznijeti istinu, onoliko koliko je možeš utvrditi. I sve sam mlade novinare učila istome: imajte argumente i dokumente.
Koliko je u ratnim okolnostima bilo teško izvještavati, posebno uz propagandu koja je tada bila prisutna?
Postojala je snažna propaganda, među ostalim putem Glasa Petrove gore. I mi smo se svakodnevno spominjali u njihovu eteru. Mladen Mujić, Joso Grdina i ja bili smo na njihovim popisima neprijatelja.
Bilo je teško jer ponekad želiš nešto reći, a znaš da to u tom trenutku ne možeš. Zato sam uvijek smatrala da novinar mora imati dokumente, argumente i provjerene informacije. Bez toga ne možeš odgovorno raditi svoj posao.
Brigadir Josip Tomačić nazvao vas je prvom damom ratnog novinarstva. Kako ste doživjeli to priznanje i jeste li se tijekom izvještavanja ikada suočili sa strahom?
Jesam, itekako. Kada sam Josipa pitala kako se uopće dosjetio tog naziva, rekao mi je da su se njegovi dečki čudili kada bi me vidjeli na prvoj crti. Kazao mi je da sam odlazila ondje kamo se drugi nisu usuđivali.
Ali bilo je još hrabrih žena i djevojaka. Sjećam se naše Sabine, koju sam susrela na Turnju. Imala je samo 18 godina i brinula se o ranjenicima. Pitala sam je što ondje radi tako mlada, a ona mi je odgovorila da ne može sjediti kod kuće.
Vaš ulazak u novinarstvo bio je pomalo neobičan. Kako je zapravo počela vaša profesionalna karijera?
Ja sam nakon gimnazije željela studirati književnost na Filozofskom fakultetu, dok je moj otac inzistirao na pravu. Položila sam prijamni na oba fakulteta, ali sam se odlučila za ono što sam željela. Sanjala sam da ću biti nastavnica i podučavati djecu.
Čak sam dobila posao u školi, no nekoliko dana prije početka rada stigla je obavijest da je natječaj poništen. Nakon nekoliko mjeseci otvorila su se pripravnička mjesta na Radio Karlovcu i u Karlovačkom tjedniku. Prijavila sam se samo kako bih počela raditi, ali novinarstvo me tijekom te prve godine potpuno osvojilo. Imala sam izvrsnog mentora Bogdana Glodića, kojemu dugujem mnogo toga što sam naučila. Zahvaljujući njemu ostala sam u novinarstvu, iako to nikada nisam planirala.
Kada usporedite novinarstvo nekada i danas, što se najviše promijenilo? Je li tehnologija donijela i kvalitetnije novinarstvo?
Novinarstvo je tada, bez sve ove tehnologije, imalo dušu. Danas imamo daleko više tehničkih mogućnosti, ali mislim da nedostaje strasti i ljubavi prema poslu. Novinar mora imati želju raditi za ljude i pružati im informacije.
Posebno me zabrinjava što danas gotovo da nema mentora. Nema dovoljno starijih, iskusnih novinara koji će mlade učiti poslu, pokazivati im pogreške i objašnjavati kako se radi. Mene je mentor učio i ispravljao, a to je bilo neprocjenjivo. Smeta mi i jednostrano izvještavanje. Uvijek sam, kada bih pisala o nekome, nastojala kontaktirati i drugu stranu. Ako osoba ne želi govoriti, to je njezina odluka, ali ja sam joj dala priliku. I uvijek sam imala argumente i dokumente.
Kao ovogodišnja dobitnica priznanja Grada Karlovca i osoba koja je svjedočila brojnim promjenama, kako danas doživljavate svoj grad?
Karlovac se jako promijenio. Kada promatram današnje mlade, često se pitam gdje su nestala ona nekadašnja mjesta okupljanja i druženja. Gdje je Hrvatski dom, gdje je Vojna bašta, gdje je ona naša stara Korana?
Čini mi se da smo izgubili dio neposredne komunikacije. Danas ljudi sjede jedni pokraj drugih i razgovaraju preko mobitela. Nedostaje mi ono druženje kakvo smo nekada imali.
Kada pogledate Hrvatsku 35 godina nakon početka rata, jesmo li ostvarili ono čemu su se ljudi tada nadali?
Jednim dijelom mislim da nismo. Razgovaram s ljudima koji su sa mnom prošli rat i mnogi su razočarani. Očekivali su da ćemo napraviti veći iskorak i unaprijediti stvari koje prije nismo mogli.
Pitam se i što se događa s našom poljoprivredom, zašto je Slavonija prazna i zašto imamo toliko neobrađene zemlje. Imamo potencijale, ali ih, prema mojem mišljenju, nedovoljno koristimo. To su pitanja o kojima bismo trebali mnogo ozbiljnije razgovarati.
