Međunarodni je dan bijelog štapa koji se u Hrvatskoj obilježava od 1996. godine. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu je 39 milijuna slijepih te je na taj način prevalencija sljepoće oko 5 na 1000 stanovnika. Među njima je 47-godišnja Karlovčanka Danijela Pavlić koja je posljednjih 13 godina u potpunosti slijepa. Od rođenja ima problema s vidom. Imala je sivu mrenu, a u srednjoj školi dijagnosticiran joj je glaukom. Usprkos svemu, vodi sretan život i najviše je ponosna na svoju kćer Martinu i sina Ivana.
– Moj sin se rodio kad sam izgubila vid. Nekako živimo s tim. Nikad nismo podredili nešto tome ili govorili: “Mama ne vidi pa ti nešto moraš.”. Živimo u stanu. Nije velik prostor. Za sve znam gdje se što nalazi. Kuham, spremam i čistim sama. Pomažu mi primjerice ako pečem ćevape pa nisam sigurna kojeg sam okrenula, a kojeg nisam, objašnjava Danijela.
Život joj olakšavaju i članovi Udruge slijepih Karlovačke županije koji joj pomažu obaviti pregled kod liječnika ili kupovinu. Voli porazgovarati s ljudima koji imaju isti ili sličan problem.
– Ima ljudi koji vam mogu reći čisto iz svog neznanja. To ok prihvatite i idete dalje. Iz početka kad sam izgubila vid, bilo mi je ružno kad su mi govorili: “Što ćeš ti sad?”. To mi je teško palo.
Nije sljepoća toliko teška koliko ljudi koji se nalaze oko njih i drame oko toga, slaže se s njenom rečenicom i 61-godišnja Sanja Vergaš koja trenutno živi u Dugoj Resi. Rođena je Ogulinka koja je 31 godinu živjela u Karlovcu. Također je posve slijepa. Do osme godine života vidjela je normalno. Uslijedilo joj je odumiranje čunjića i štapića u oku. Sa svojim stanjem bori se humorom.
– Moraš živjeti i moraš se boriti. S tim da je i moj suprug član udruge. Ne vidi i ne čuje. Bude raznih dogodovština i problema, ali u principu nema predaje, komentira Sanja.
U 11. mjesecu sa suprugom će proslaviti 37. godišnjicu braka što ju posebno veseli. Na živce joj ide što smatra da većina ljudi misli da ako je čovjek slijep, da je ujedno i glup. Mišljenja je da se ljudi boje prići slijepoj osobi.
– Nekima je čudno kad mi kažemo “Vidimo se!”. To je nama normalno. Ljudi ne znaju, nisu dosta educirani i ne znam razlog zašto je tome tako. Onda moraš dokazivati da samo ne vidiš, a ne da si malo otišao na kvasinu, govori Sanja.
Radio joj liječi dušu jer voli biti u tijeku s informacijama, a voli i slušati glazbu. Zvučne knjige dodatna su joj zanimacija i relaksacija. Antonija Hasan svoj mir pronalazi pak u pisanju gdje iznosi svoje maštarije, odnose s ljudima i prve doživljaje. Ima 75 godina te je trenutno u Domu za starije i nemoćne Sv. Antun Karlovac gdje je otkad je imala i moždani i srčani udar. Vid je izgubila s 27 godina. Već tad je bila samohrana majka petogodišnjeg sina.
– Nisam više znala što bih, ali razmišljajući sam odbila invalidsku mirovinu. Odlučila sam boriti se. Rekla sam: Moram uspjeti, moram se izboriti, raditi i dalje živjeti. Ja svoj život ne želim obojiti u crno. Želim biti kao i svaka druga osoba te uživati u životu.
Puni radni vijek odradila je na Dubovcu u Elektri služeći se s telefonom. Bilo joj je predivno i tvrdi da su se svi prema njoj odnosili odlično. Danas im unuke Barbaru i Antoniju te ju boli činjenica da nikad neće vidjeti njihov osmijeh. Žalosti ju što je tijekom svog privikavanja u dom doživjela brojne neugodnosti.
– Kad bih prolazila, znali su govoriti: “To je ova slijepa!” ili mojoj cimerici u sobi da joj badave lijepa soba kad je slijepac s njom.”
Odlučila je uključiti se u sve aktivnosti te preuzeti stvar u svoje ruke. S vremenom je stekla prijatelje koji su ju zavoljeli takvom kakva jest. Kad se prisjeća svoje mladosti, navodi da nikad nije tražila pomoć, ali pohvaljuje Karlovčane koji joj uvijek priđu na ulici i ponude pomoć. Danijela, Sanja i Antonija nikad nisu odustale od života, a ponajviše od sebe. Prihvatile su sve prepreke i zagrlile novi život. Kako tvrde, sve je onako kako treba biti, ali ih nikad ne treba sažalijevati jer su i dalje iste kakve su bile i prije sljepoće.
