„Imate rak!“, rečenica je koju nitko nikad na svijetu ne poželi čuti. Netko reagira kroz plač, netko kroz šok, a netko novonastalo stanje prihvati i kaže: „Ajmo se boriti!“. Veliku hrabrost imala je Jasna Laškarin iz Mrzlog Polja koja je prije 17 godina morala prihvatiti činjenicu da za nju kreće jedno novo životno razdoblje na koje nije bila spremna. S 29 godina dijagnosticiran joj je rak dojke. Pri izlasku iz tuš kabine primijetila je promjenu boje kože na dojci te je napipala kvržicu.
– U prvom trenutku nisam znala što me čeka pa nisam imala strah. Prvi put strah sam doživjela kad se nisam mogla pomaknuti nakon operacije i kad sam postala ćelava, ali dobro sam se nosila s tim.
Kad je imala 18 godina, na istom mjestu imala je upalu dojke što su liječnici pripisivali njenim godinama, pubertetu i prvim menstruacijama. Pila je tablete za upalu koje su joj pomogle. Desetak godine kasnije, nalazi su pokazali drugačiju priču. Liječila se u Kliničkom bolničkom centru Zagreb i u Kliničkoj bolnici Dubrava.
– Nakon prve operacije trebala sam vaditi šavove, ali taj tumor, naravno, ide na analizu. Otkrili su da mi je metastaziralo u limfne čvorove. Onda su mi odstranili cijelu dojku i nekoliko limfnih čvorova.
Prva kemoterapija bila joj je strašna, prisjeća se Jasna. Išla je u dnevnu bolnicu. Kako tvrdi, terapija je trebala biti spora, ali ona je doživjela neugodno iskustvo.
– To bi se, u biti, trebalo davati kroz neki period od pola sata do sat, a ja sam to dobila u roku od 15 minuta. Velika je šprica i unutra je tekućina u geliranom stanju. Tekla mi je kroz infuziju. Ne znam što je taj dan bilo medicinskoj sestri. Šibnula mi je toliko brzo da mi je zablokiralo grlo. Nisam joj mogla ni reći da mi nije dobro. Kasnije sam pitala mora li to ići tako brzo? Kad sam razgovarala s liječnicima i zaključila da mora ići puno sporije, ostatak kemoterapija bio je izdržljiv.
Kod četvrte kemoterapije krv joj nije bila dobra. Kroz smijeh se prisjeća da je jela špek i luk, a nakon kemoterapije pak slane štapiće i Coca – Colu što su joj i liječnici preporučili da je dobro s obzirom na njen nalaz. Imala je i rekonstrukciju dojke. S leđa su joj premjestili dio mišića i stavili dio silikona kako bi ponovno imala dojku. Njen sin tada je imao 10 godina. Govorio je kako mama ide na uljepšavanje.
– Imala sam dojke veličine otprilike tri. Rekla sam liječniku da neka smanji dojke. Liječnik se smijao. Kad sam se probudila i vidjela dojke, ispalo je kao da sad imam šestice. Pitala sam kaj su mi napravili, ali su me smirili kad su rekli da je samo natečeno i da će se dojke smanjiti. To je užasno bolno. Te sve starlete i cure koje idu operirati dojke, svaka im čast jer to je nenormalno bolno. Tko se to samo tako sjeti ići operirati? Režu ti mišiće i ispod umeću silikone.
Njena obitelj bila je u strahu, a ona je uvijek bila optimistična. Danas ima 47 godina. Sretna je, redovito trenira, trči, ide na izlete, obožava pse i mačke, a radi kao zubna tehničarka baš kao i za vrijeme liječenja. Želja joj je jednog dana roniti te pobijediti strah od visine. Jednostavno, živi život punim plućima jer mnogi ne dobiju drugu priliku. Nikad se nije pitala zašto se to baš njoj dogodilo. Često joj se jave žene koje imaju sličan ili isti problem što joj je jako drago. Smatra da je jako bitno govoriti o ovoj bolesti i da nitko nikad ne smije misliti da je rak jednako kraj. Mišljenja je da je bitan oprez, da je nebitno koliko žena ima godina i da se mora pregledavati svaki dan.
FOTO: Andriana Baćurin, privatna arhiva
