Atletski klub RAN047 nedugo je proslavio 10. rođendan, a predsjedničku funkciju ima Gabrijela Šalković, Karlovčanka koja se gotovo cijeli život bavi trčanjem. Kroz jedno desetljeće članovi kluba ostvarili su ciljeve zbog kojih su danas sretni i zadovoljni. Klub čine ljudi koji gaje veliku ljubav prema trčanju, a dolaze iz raznih područja.
– Uvijek netko nekoga pozna. Što se tiče sponzorstva, to danas nije lako dobiti. Ima dosta klubova, kao i klubova koji se većinom bave djecom pa su takvi klubovi, normalno, prioritet da se djeca uklope i da se počnu baviti sportom. Uvijek se naglasak daje na njih što je meni super. Voljela bih da je toga više. Mislim da je Karlovac kao grad dosta sportski osviješten. Imamo dosta klubova i svega.
Nije jeftino otići na jednu utrku. Kako tvrdi Gabrijela, otkad je uveden euro kao opća valuta plaćanja, iznos startnina drastično se povećao. Registriranih atletičara u klubu je 33. Upisani su u Hrvatski atletski savez i redovito odlaze na utrke.
– Sad smo, recimo, bili na veteranskom svjetskom prvenstvu u maratonu. Sveukupno je oko 70 članova. Jako puno ljudi nam dolazi u zadnje vrijeme. Mi imamo i školu trčanja pa ljudi dođu u klub baš se natjecati. Neki ne odu. Kako se tko nađe. Većinom je klub sastavljen od ljudi koji su prošli školu trčanja.
Sve više Karlovčana priključuje se ovom sportu, kako amaterski, tako i profesionalno. Gabrijela se kroz smijeh prisjeća kako je prije više od 15 godina znala trčati kraj škola u gradu, a djeca bi ju gađala s grudama snijega i ismijavala uz riječi da je luda što trči po takvom vremenu. Danas je situacija posve drugačija. Sasvim je normalno da Karlovčani trče u bilo koje doba dana i noći, a ponajprije kad je vani debeli minus.
– Uvijek sam bila oko zgrade s djecom. Igrali smo lopova i pandura. Uvijek je bilo trčanje u pitanju. S osam godina učlanila sam se u atletski klub. Tad je bio Željezničar, odnosno, Atletski klub Karlovac. Bila sam stvarno dobra. Bila sam brza. Djeca su u toj dobi većinom sprinteri, ali to su kratke dionice. Meni je to bilo super. Onda sam se razboljela s deset godina pa sam morala prestati. Nakon toga svega počela sam opet s 28 godina.
Godišnje je znala odraditi od 45 do 50 utrka, ali oduvijek joj je najdraži Karlovački cener gdje je i pobijedila. Voli trailove po šumama iako je sklona ozljedama pa mora dodatno paziti i fokusirati se na stazu. Često se zna i izgubiti u šumi.
– Jedne godine zadnja utrka u ligi ovisila mi je o tome da sam samo trebala ući prva u cilj prije druge cure. Bilo je jako napeto. Ona je brza kao i ja. Meni je samo trebalo da prva uđem u cilj kako bih pobijedila cijelu ligu. Skrenula sam krivo u šumi. Nisam samo ja nego je i ona skrenula krivo. Nije puno otišla pa sam ju uspjela uloviti. Ušla sam ipak prva u cilj. Bilo je jako napeto.
Oduvijek je voljela maratonske dužine, ali za njih je potrebno puno priprema. Ipak, ništa joj nije strano kad je u pitanju voljeno trčanje. Ljubav prema trčanju od malih nogu pokazivala su njena djeca. Kako tvrdi, nikad ih nije prisiljavala ni na što, ali očito su kroz njene nastupe prepoznali dobrobiti ovog sporta. Što nam je sve otkrila Gabrijela, doznajte u našoj emisiji „Klub žena – žene u sportu“ u ponedjeljak s početkom u 17 sati i 30 minuta.
FOTO: privatna arhiva
