Pjesma kaže: „Sve je lako kad si mlad“, ali kad se u tvoje tijelo nastani nepoznati prijatelj koji ti ometa svaki dan, pitaš se ima li kraja i hoće li ikad doći. 54-godišnja Sanja Pavlović gotovo pola života bori se s anksioznim poremećajem. Kad je živjela svoje najbolje godine, stigla je potvrda o dijagnozi.
– U tim trenutcima je to izgledalo kao da tonem u neki bezdan. Mislila sam da umirem od srca ili nečega. Otišla sam na hitnu. Tamo su mi se smješkali. Napravili su mi EKG i rekli: “S Vama je sve u redu.”. Nakon toga sam zapravo shvatila da su to bili napadaji panike, a ne srce niti išta drugo, prisjeća se Sanja.
Sanja je tad bila trudna s drugim djetetom i vodila je ugostiteljski objekt. Mislila je da je njen problem bio povezan s trudnoćom. Često je bila na kardiološkim pregledima, a problemi su se nastavili i nakon trudnoće. Potom joj je psihijatar objasnio cjelokupnu situaciju. U samom početku nije prihvaćala da ima poremećaj.
– To je bila tabu tema iako i sama radim u zdravstvu. Danas ljudi jako teško pričaju o tome. Pacijentima puno puta kažem: “Ajde probajte potražiti pomoć psihijatra!”. Ljudi se vrte u krug. Vrte se nalazi koji su u redu, a oni se i dalje ne osjećaju dobro. Mislim da je najteži korak odlučiti otići k psihijatru.
Radi kao patronažna sestra pa je lakše prihvatila činjenicu da stvarno ima zdravstveni problem. Anksiozni poremećaj nikad se ne može i ne smije uspoređivati s psihičkim bolestima jer najčešće osobe koje ne boluju od anksioznosti istu povezuju s ludošću. Također, za psihijatre govore da liječe luđake čime i dalje šalju negativnu sliku o svim poremećajima i bolestima. Sanja je imala napadaje panike svaki dan, čak i tijekom najobičnije šetnje.
– Onda sam primijetila da ako sam s nekime razgovarala i ako je ta osoba puno pričala bez zastoja, mene je to počelo činiti nervoznom. Počela bih hiperventilirati i to bi se razvilo u napadaj panike. Strašno sam voljela ići van i na koncert, a tad mi je bilo nezamislivo da bih bila među toliko ljudi. Imala sam strah od prolaska kroz tunel, a bojala sam se i lifta kojeg se prije nisam nikad bojala. Imala sam globus efekt u grlu kao da ne mogu progutati. Mutila mi se slika pred očima. Zapravo, što je napadaj panike bio intenzivniji, to su bili i intenzivniji simptomi.
Kod liječenja joj je najviše pomoglo što ju je psihijatar uvijek razumio i što joj je dao mogućnost da ga svaki put može nazvati kad joj je loše. To joj je ulijevalo povjerenje i dodatni motiv da se bori. Tvrdi da je liječnik neutralna osoba i koja će uvijek biti realna. Prema Sanji je njen psihijatar puno puta bio realno grub što joj je dodatno otvorilo oči. Oduvijek je bila borbena pa je mišljenja da je njena volja prema životu pobijedila njene najgore zdravstvene probleme. Imala je još jedan neobičan simptom.
– Bila sam jako osjetljiva na zvukove. Čula sam tako tihe zvukove i svi pretjerani zvukovi su me strašno smetali.
Danas je dobro. Živi u jednom selu nedaleko Karlovca koje joj je poklonilo jednu drugačiju životnu dimenziju s puno mira, ljubavi i sreće. Ponosna je na svoju djecu i unučad koju neizmjerno voli. Također, obožava životinje, posebice svoja tri udomljena psa, jednu udomljenu mačku i kupljenog papagaja. Žalosti ju situacija s brojnim životinjama koje su napuštene i nitko ne reagira na njih, a svjesna je da su one najbolji antidepresiv u svim teškim vremenima.
