Djetinjstvo je provela na Gazi u sreći uz puno roditeljske ljubavi, a negativna sjećanja veže uz bolničke krevete i česte operacije. Rođena je 1967. godine i zbog dijagnoze su njenim roditeljima otvoreno rekli da ju ne mogu upisati u vrtić zbog čega ju je čuvala susjeda. Ona je Karlovčanka Aleksandra Kovačić. Rođena je 1967. godine, a tijekom trudnoće nitko nije ni slutio što će se dogoditi. Kako tvrdi uvijek vedra Aleksandra, njeno se lice zalijepilo za posteljicu zbog čega je uslijedila deformacija lica, odnosno, bilateralni rascjep.
– Nisu ovdje ’67. znali da ću uopće preživjeti. Bio je otvoren put prema plućima pa su roditeljima rekli da ću umrijeti. Ipak, nisam umrla. Bila sam stara 2-3 sata kad sam išla na prvu operaciju. Pustili su me doma da umrem, a ja opet nisam umrla, govori Aleksandra.
Liječnicima je bila zanimljiva njena dijagnoza, tvrdi Aleksandra. Kad je imala 19 godina, izvadili su joj lijevo oko jer je imala rak. Bez obzira što je oduvijek bila društvena, svakodnevno se susretala s predrasudama. Ljudi joj nisu dozvoljavali da se iskaže kao osoba. Često su joj govorili da nešto ne može, a ona je tjerala inat i dokazivala suprotno. Čak su i profesori tijekom školovanja bili bezobrazni prema njoj no to joj nikad nije poljuljalo samopouzdanje. Završila je srednju školu za medicinsku sestru nakon čega i dvije godine više škole. U ratu je radila u struci, ali onda su uslijedili novi problemi.
– E, više ne mogu takva hodati po bolničkim hodnicima. Kasnije, glavne sestre su me uporno gurale u ambulantu lakšeg radilišta jer su znale da jednog dana nakon brojnih operacija neću moći raditi u smjenama. Nakon što su me gurnule u ambulantu, šefica je rekla da kao nakaza ne mogu raditi s ljudima. Odgovorila sam joj: “Mama ti je nakaza!”. Da, to je jako ružno i i bezobrazno. Taj ljudski faktor bio je jako loš, ali moram priznati da je to tako bilo.
Kad si drugačiji, odbačen si. Ništa bolja situacija nije niti danas u društvu. Aleksandri je životna želja bila raditi u operacijskoj sali, ali zbog predrasuda drugih ljudi nije ju mogla ostvariti. Propala joj je i želja da postane kafanskom pjevačicom iako sjajno pjeva. Ipak, fizički izgled opet je presudio. Nisu ju htjeli primiti niti u glazbenu školu jer su govorili da ima premale prste i ne može svirati. Skoro 40 godina amaterski pjeva. Članicom je Chorusa Carolostadiena. Voli slušati operu, narodne pjesme i heavy metal. Za nju ne postoji određena glazba koju najviše voli. Od mladih pjevača voli slušati Baby Lasagnu i Jakova Jozinovića. Prisjeća se kako je zajedno s prijateljicama plakala na kolodvoru uz pjesmu „Sve bi seke ljubile mornare“ dok bi ispraćale svoje prijatelje i simpatije u vojsku tijekom osamdesetih.
– Moram se pohvaliti da mi je jedan od dirigenata usred Barcelone rekao da sam hrvatska Montserrat Caballé pa kad mi sad dirigenti prigovore, ja se pušem, ali sve u zafrkanciji. To mi je tad bio kompliment. Mislim da pjevam malo bolje od prosjeka iako se to skroz kosi mojem zdravstvenom problemu. Toma i Silvana? Kad je Silvana poginula 10.10.1976., bila sam curica. Jako sam plakala. Volim i sevdahe. Bila sam npr. u Lisinskom na kocertu Hanke Paldum, a za dva tjedna na koncertu grupe ABBA.
Posljednjih pet godina uživa na radnom mjestu u Ustanovi za zdravstvenu njegu u kući kao medicinska sestra s invaliditetom. Kolege su joj odlične. Ne daju joj čak niti najlakše stvari nositi jer se boje da joj ne bi bilo naporno. Vratili su joj vjeru u ljude.
– Dijete ima npr. Downov sindrom. Majka hoda cestom i okrene ga prema sebi. Ne, ne i ne. Okreni ga od sebe da ga cijeli svijet vidi. Viči na sav glas ponosno da te grlo zaboli: “To je moje dijete!”.
Aleksandra je velika ljubiteljica papiga. Od djetinjstva joj čine najbolje društvo, a redovito poklanja mladunčad svojim prijateljima i poznanicima.
– Sad već 11,5 godina imam nimfu i njegovu drugu zakonitu ženu tri godine staru Sneki. Uglavnom, imam pernati par. Jako su dragi i simpatični. Prosjek godina im je od 20 do 25. Najstarija nimfa ima 36 godina.
Nedugo se vratila s još jedne operacije oka, a njene vjerne papige nisu joj se micale s ramena. Zmaj joj se čak smjestio na nos. Nažalost, ljudi nisu takvi. Nisu kao životinje da ih ne zanima fizički izgled već im je samo bitno kakva je Aleksandra kao osoba. Uz sve navedeno, uvijek hrabra i neustrašiva Karlovčanka jako voli pisati kratke izreke i spavati, otkrila je uz iskren osmijeh na licu.
FOTO: Andriana Baćurin, Gordana Kirinčić i privatna arhiva Aleksandre Kovačić
