Blagdan Svih svetih, koji se obilježava 1. studenoga, za mnoge je prilika za posjet grobljima, paljenje svijeća i prisjećanje na preminule članove obitelji i prijatelje. No iza tih običaja krije se mnogo dublja poruka o životu, vjeri, svetosti i nadi. Upravo o značenju ovog blagdana, razlici između Svih svetih i Dušnog dana, odnosu prema smrti te važnosti svakodnevnog življenja vjere razgovarali smo s mons. Antunom Senteom ml., rektorom Nacionalnog svetišta svetog Josipa i Papinske manje bazilike u Karlovcu.
Kada spomenemo Sve svete, većina ljudi najprije pomisli na groblja, cvijeće i svijeće. Međutim, Crkva toga dana zapravo slavi život i svetost. Jesmo li pomalo izgubili iz vida pravo značenje ovog blagdana?
Mons. Antun Sente: – Na blagdan Svih svetih zapravo slavimo sve one koji možda nisu upisani u crkveni kalendar, ali su svojim životom zaslužili da ih častimo. Oni su znak i poruka da svetost nije rezervirana samo za neke privilegirane ljude, nego smo na nju svi pozvani. Razmišljajući o njima, zapravo razmišljamo o sebi, jer ako su oni mogli živjeti svetim životom, možemo i mi.
Svi sveti i Dušni dan često se poistovjećuju, iako je riječ o dvama različitim danima. U čemu je temeljna razlika i zašto je važno to razumjeti?
Mons. Antun Sente: – Na svetkovinu Svih svetih slavimo sve one koji su svojim životom zavrijedili ući u nebesku slavu, one koje poznajemo kao svece, ali i mnoge druge. Na Dušni dan molimo za naše pokojne, osobito one za koje vjerujemo da su još u čistilištu. Kroz molitvu ostajemo povezani s njima i pomažemo im na njihovu putu prema zajedništvu svetih.
Kada govorimo o svecima, najčešće zamišljamo velike povijesne ličnosti, ljude iznimne vjere i gotovo nedostižnih vrlina. Može li svetost biti nešto mnogo jednostavnije, nešto što se živi u običnoj svakodnevici?
Mons. Antun Sente: – Svetost je nešto na što smo svi pozvani i ona nije toliko nedostižna koliko nam se ponekad čini. Ona se sastoji u tome da ne živimo samo kako bismo ugodili sebi, nego da činimo dobro svojim bližnjima i u njima prepoznajemo Krista. To može biti odricanje od nečega što imamo kako bismo pomogli drugome ili jednostavno darivanje vlastitog vremena i truda onome kome je potrebno. Svetost je moguća i danas, ona se živi među nama.
Uoči Svih svetih groblja se uređuju, donosi se cvijeće i pale lampioni. Gdje prestaje iskreno sjećanje, a počinje društvena obveza? Možemo li toliko pažnje posvetiti vanjskim simbolima da zaboravimo njihovu suštinu?
Mons. Antun Sente: – Sve se zapravo svodi na motive. Ako uređujemo grobove i donosimo cvijeće zato što je to izraz našeg poštovanja i ljubavi prema pokojnicima, onda je to nešto lijepo i vrijedno. Međutim, ako to činimo samo kako bismo se pokazali pred drugima, onda moramo preispitati vlastitu savjest. Važno je da uz vanjske znakove poštovanja ne zanemarimo ono duhovno, a to su molitva i iskrena povezanost s našim pokojnicima.
Iz vašeg svećeničkog iskustva, za čime ljudi najčešće žale kada se osvrću na svoj život?
Mons. Antun Sente: – Ljudi često razmišljaju o onome što su tijekom života stvorili i kome će to ostaviti. Neki osjećaju mir kada vide da njihova djeca nastavljaju ono što su započeli, dok drugi teško prihvaćaju neostvarene želje i očekivanja. Mislim da je za čovjeka najvažnije spoznati da je voljeno biće i da njegov život ima vrijednost upravo takav kakav jest.
Nedavno ste se vratili iz Vatikana, gdje ste imali priliku osobno zahvaliti papi na tome što je Nacionalno svetište svetog Josipa dobilo naslov Papinske manje bazilike. Kakvo je to iskustvo bilo i što ono znači za Karlovac i njegove vjernike?
Mons. Antun Sente: – Status bazilike nije nešto što se dodjeljuje bilo kojoj crkvi, nego je potrebno ispuniti posebne uvjete, zbog čega je to veliko priznanje za naše svetište i grad Karlovac. U Vatikan smo otišli upravo zahvaliti papi na tom daru, a susret s njim bio je iznimno emotivan. Predao sam mu sliku svetog Josipa na kojoj su prikazane bazilika svetog Petra u Rimu i naša bazilika u Karlovcu. Kada smo se nakon susreta vraćali, među hodočasnicima je zavladala posebna tišina, mnogima su bile suze u očima jer smo svi bili svjesni koliko je taj trenutak značajan.
Mons. Antun Sente tijekom razgovora posebno je naglasio kako nas svetkovina Svih svetih poziva da razmišljamo o vlastitom životu i načinu na koji se odnosimo prema drugima. Poruka blagdana nije samo sjećanje na one koji su otišli, nego i ohrabrenje da svetost prepoznamo u svakodnevici, kroz ljubav, dobrotu, žrtvu i brigu za bližnje.
U razgovoru je istaknuo i važnost zajedništva, molitve te povezanosti živih i pokojnih, podsjetivši kako vjera čovjeku može pružiti utjehu u trenucima gubitka i pomoći mu da s nadom promatra prolaznost života.
Cijeli razgovor s mons. Antunom Senteom možete pogledati na našem YouTube kanalu u emisiji „Gost dana by Eva Zadro“.
