„Mama, ubijte me. Ne mogu više.“, rečenica je koja se duboko urezala u pamćenje Slavonki Nataši Pavičić s karlovačkom adresom nakon što je u bolnici čula djevojčicu koja umire od raka i moli roditelje za pomoć. Natašin život u potpunosti se promijenio 2007. godine kad je svoje oči zauvijek zatvorio njen sin Mate, jedan od njenih blizanaca. Nakon poroda, zajedno s bratom Pavlom, bio je sasvim normalna i zdrava beba sve dok nisu počeli prvi simptomi.
– Djeca su bila urednog razvoja. Sve je bilo u redu do negdje desetog mjeseca starosti. Mate se razbolio. Primjećivali smo da je nemirniji, da ga smeta možda sjedeći položaj u kolicima i slično. Ono, prva djeca su nam pa smo mislili da je to sve normalno. Plakao je na neke stvari za koje misliš da možda dijete ne bi trebalo reagirati. Narastao mu je trbuščić, navodi Nataša.
Mislili su da mu se trbuh napuhuje od hrane, a liječnici su pak mislili da Mate ima celijakiju. Ipak, ultrazvuk je pokazao da ima tumor nadbubrežne žlijezde. Imao je svega 10 mjeseci i Nataši je najveći šok bio ostaviti ga u bolnici u Zagrebu. Kemoterapije je započeo u Klinci za dječje bolesti Zagreb ne čekajući nalaze, a nakon prve terapije stavili su ga u induciranu komu. U istu bolnicu prebacili su ga na svoju ruku jer u prethodnoj nisu dobivali odgovore.
– Njemu je opseg trbuha, u toj fazi kad je primao kemoterapiju, bio 72 cm. Tumor se raširio u trbuhu i nisu znali što će se dogoditi. Kad su ga probudili iz kome, svi su ga dolazili gledati. Bio je s osmijehom na licu. Bilo ga je užitak gledati kako je nasmijan i veseo. Sve je išlo u dobrom smjeru.
Redoviti odlasci u bolnicu izmučili su i Matu i obitelj. Dobili su ponudu putem Udruge Krijesnica da u Italiji posjete liječnicu Nelu Sršen. Angažirao se i bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić koji je ponudio avion za put. Mate ipak nije išao ondje na pregled jer je liječnica rekla da ne bi preživio put. Tumor je metastaziraou u jetru i na području glave. Dana 11. veljače 2007. dobio je termin za zračenje, ali istog dana je preminuo. Život obitelji Pavičić dobio je drugu dimenziju.
– U svemu tome, pomogao mi je drugi sin Pavle. Kad je Mate umro, Pavle je bio taj koji mi je bio orijentir i držao me normalnom. Sigurno bih visjela pod nekom šljivom da nije bilo njega. U principu, on me je spasio.
Godinu kasnije Nataša je ponovno rodila blizance, Petru i Nikolu. Kad je ostala ponovno trudna, bilo je joj omogućeno da ima pohranu matičnih stanica kao medicinska indikacija za Pavlu od drugog para blizanaca. Često su govorili kolika je vjerojatnost da ponovno dobije blizance pa su komentari bili da će prije dobiti na Lotu. Kad je došlo do tog trenutka, Nataša je s ponosom rekla da nije dobila na Lotu već je dobila Eurojackpot života.
– Ja da nisam imala Pavla tada, vjerojatno bi svijet stao za mene. Sigurno se ne bih trudila niti oporaviti niti ići dalje. Ne bih imala razloge. Kad je Pavle tu, jednostavno te prisili da ideš s njim van, da ga okupaš, da ideš s njim na more… Jednostavno te tjera da ideš dalje. Mogu razumjeti roditelje koji su izgubili dijete da se predaju.
Jedna žena koja je u odrasloj dobi izgubila i sina i muža rekla joj je: „Neće ti biti lakše s vremenom, ali ćeš naučiti živjeti s tim!“. Kasnije je shvatila težinu te rečenice kao dokaz da živ čovjek sve preživi. Nije joj vjerovala da će moći donekle normalno funkcionirati. Kako tvrdi, nije se stigla ni isplakati jer je morala brinuti o Pavli. Jedna situacija zauvijek će joj ostati u trnovitom i gorkom sjećanju.
– Rekla mi je Petra da Mate drži Pavlinu sliku ispod jastuka. Pitala sam ga za tu sliku i onda mi je postavio milijun pitanja o Mati, od toga kako se razbolio, koliko je to trajalo do toga kako je sve izgledalo. On me je ispitivao, a ja sam plakala zajedno s Nikolom i Petrom.
Bilo je teško odgovoriti, ali znala je da mora znati istinu bez obzira na dob. U to trenutku htjela je pobjeći, no imala je na umu da Pavle ima pravo pitati sve u vezi svog voljenog brata blizanca. Nataši život nikad nije bio lagan. Iz Slavonije je došla živjeti u Karlovac gdje se jako teško adaptirala u srednjoškolskim danima, a djetetova smrt nemjerljiva je. Ipak, sve je preživjela i njena hrabrost pravi je primjer iskrene borbe za životom i nakon najveće tragedije koju može zadesiti bilo koju obitelj.
foto: Andriana Baćurin, privatna arhiva
