Trenutno najmoćniji muški rukometni klub u Hrvatskoj, RK Zagreb ima novog trenera. Riječ je o Nenadu Šoštariću koji je do nedavno obnašao funkciju izbornika naše ženske rukometne reprezentacije. Riječ je o iskusnom treneru koji je u svom dugogodišnjem stažu vodio mnoge klubove i obišao mnoge zemlje.
I sam je igrao rukomet, iako mu je prva velika ljubav bila nogomet. Igračku karijeru je proveo u Zagrebu, a reprezentativna karijera nije, nažalost otišla dalje od juniorske reprezentacije. Naime, Nenadu, kojeg svi od milja zovu Šoka, na prvom je mjestu ipak bilo školovanje – želio je završiti fakultet i zaposliti se u struci.
Nakon toga se u potpunosti posvetio trenerskom poslu. Dodatno se školovao i u Las Palmasu gdje je položio za magistra rukometa, “master coach”. To je najveća titula koju jedan trener može imati.
Bio je trener u UA Emiratima, vodio Al Jazeru, bio je trener reprezentacije Jordana koja je s njim premda rukometno anonimna u obje konkurencije 1999. osvojila bronce na Panarapskim igrama. Bio je trener u Kini, vodio Anhui Hafei, igrao s njim domaća finala, ali i finale Azijske lige prvaka. u Hrvatsku se vratio 2008. kao trener Sesveta, vodio je Lokomotivu, koja je uz njega procvala. Tamo je u više navrata proveo 20 godina svoje karijere.
RK Zagreb nedavno je, pod vodstvom novog trenera u Karlovcu odigrao utakmicu sedmog kola Paket 24 Premijer lige, a naša ekipa iskoristila je priliku porazgovarati s ovim iskusnim, svestranim čovjekom i velikim trenerom od kojeg mnogi imaju štošta za naučiti.
Koliko ste dugo razmišljali o tome da prihvatite poziv Zagreba?
Iskreno, dva tjedna. Nije to bilo pitanje financija. Ja sam sa ženskom repkom proveo šest predivnih godina. Iz ničega smo stvorili jednu jako lijepu priču. Dali smo dignitet ženskom rukometu, prestali smo biti broj i postali smo ekipa sa imenima i prezimenima. U cijelom procesu ja sam stvarao njih, ali i one mene. Zato mi je bilo teško ostaviti ih i krenuti dalje. Ali… ovo je bila prilika koja se ne ponavlja. Razgovarao sam s obitelji, dugo razmišljao i odlučio prihvatiti.
Što se tiče moje trenerske vizije i taktike, uvijek je ista. Mene zanima ekipa, ne pojedinci. Mi smo jedna obitelj i kao takvi moramo funkcionirati i raditi. Moramo biti tu jedni za druge kad je najteže.
Moj moto je znanje i poštenje. Tu sve počinje i završava. Važno mi je razvijati svoju viziju, ali pustiti i igračima da maksimalno razvijaju svoju. Također, uvijek ponavljam da kod mene igraju samo najbolji. Nije važno kako se privatno slažemo i jeste li netko s kim bih volio piti kave i družiti se u slobodno vrijeme. Ako pridonosite ekipi i klubu, igrat ćete.
Smatrate li da imamo dovoljno velik bazen mladih, talentiranih rukometaša? Možemo li, recimo ponoviti uspjeh naših Kauboja i stvoriti neke nove Baliće, Metličiće, Lackoviće.?
Imamo jako mali bazen. Sad ću vam nešto ispričati. U trenutku kada vam jedna Francuska radi prvu selekciju kadetkinja, oni uključuju u tu selekciju i nekoliko tisuća igračica. Recimo, za juniorsku reprezentaciju, na njihovom prvotnom popisu nalazi se više od 700 igračica. 700! To je čitava naša Premijer liga. Dakle, to je njihova početna baza. Mi imamo prije svega premali broj klubova. Problem kolektivnih sportova je i taj što se ulaže minimalno. Znate tko drži cijelu priču? Talentirana djeca, njihovi uporni roditelji i još luđi treneri koji su spremni raditi i za „badava“ te odgajati tu djecu. To, budimo realni, nije sustav. Puno toga moramo mijenjati.
Isto tako, ljudi moraju shvatiti da je velik uspjeh i peto, šesto, sedmo mjesto. Zašto uvijek očekujemo medalje? Na temelju čega? Nemojmo se zavaravati. Ajmo prvo stvoriti uvjete za one najmlađe.
Sad ću možda biti bezobrazan, ali nemojte da stari „hakleri“ igraju nogomet poslijepodne, a da djeca treniraju u 22 sata navečer. Dajmo im normalne dvorane, ne minimalne i to je njima dovoljno. Mi smo kao klinci u Zagrebu igrali za sendvič i tetrapak mlijeka. Bili smo sretni i zadovoljni. I ova će djeca biti. Važno je da ti treneri daju sve od sebe da se djeca osjećaju ugodno, da se razvijaju kao igrači, ali prije svega, kao ljudi.
Ja sam jako ponosan na svoju karijeru, znate li zašto? Zato što je 70-tak posto mojih igrača završilo fakultete. Nitko nije socijalni slučaj. Ne učimo mi njih samo bacati loptu, mi ih odgajamo.
Što na kraju dana za vaš znači rukomet?
Ja sam čovjek višestrukih interesa. Poštujem kulturu, volim ići u kazalište, čitati dobre knjige, slušati glazbu. Rukomet me na neki način usmjerio. Uvijek sam išao srcem, a ne potaknut novcem. Iz Emirata sam se vratio u Hrvatsku za puno manje novce. Supruga me nagovarala da ostanemo, ja sam se želio vratiti. Ne žalim zbog toga. Znam da dobro radim ovaj posao i to me ispunjava. Spreman sam, naravno i na kompromise koji ne narušavaju značajno osnovne postulate mog rada. Kompromisi su sastavni dio života i ako na njih pristanete, ne znači to da ste slabiji, već da ste veliki.
