Udruga „Tradicije Draganića“, kako im i samo ime kaže, primarno se bavi očuvanjem starih draganićkih običaja. Udruga broji dvadesetak članova i članica, a u božićno vrijeme aktivno izrađuju tradicionalne ukrase za bor i peku kolače. Jedna od najomiljenijih tradicija svakako im je zajedničko kićenje bora. Osim što izrađuju unikatne ukrase, posebno se ponose činjenicom da bor ni jedne godine nisu okitile na isti način. Naglasak je ipak na druženju i zbližavanju članova Udruge, koji su poput jedne male obitelji. Kako su okitile ovogodišnji bor i koje još božićne tradicije njeguju, otkrile su nam članice Udruge „Tradicije Draganića“.
–Ove godine smo se bazirale na prirodnim materijalima. Izradile smo nakit za bor od slanog tijesta. Najjednostavnije umijesile i modlicama za kolače izrezale, posušile i stavile na bor. Za vezice smo čak koristile rafiju, kako ništa ne bi bilo umjetno. Jaslice nam je također ručno izradio jedan član, objašnjava predsjednica Udruge „Tradicije Draganića“, Ljerka Turkalj.
Članice Udruge „Tradicije Draganića“ rado se prisjećaju starih božićnih običaja, a neke su zadržale i danas te ih rado prenose svojim obiteljima, s koljena na koljeno. Marija Badrov rado se sjeća djetinjstva i običaja unošenja slame. Slama se nosila u košu i prostirala na pod, a sijeno bi se nosilo pod rukom i stavljalo na stol. U kuću bi se unosila i posuda sa svim žitaricama koje su tada imali.
–Onda smo se mi ispod stola valjali po toj slami, a preko sijena na stolu bi išao stolnjak. Bočica s medom stajala je u posudi sa žitaricama. Njime su se i liječili, ako bi se netko opekao i slično. Za večeru se jeo med i češnjak, zatim riba – prvo juha, a onda i pohani šaran iz naših draganićkih ribnjaka. Tri dana nakon Božića slama s poda bi se stavljala oko voćki, a sijeno sa stola bi išlo u kokošinjce. Žitarice bi se dale životinjama, kao nagrada.
Običaj je bio i da djeca, nakon polnoćke na Badnjak spavaju na slami pod stolom i tako dočekuju Božić. Običaja u svojoj obitelji prisjetila se i Barbara Šiljevinac.
–Cijelo vrijeme večere na Badnjak je svijetlila svijeća. Svi smo gledali u svijeću i najstarija baka bi nam rekla da pozorno gledamo u plamen svijeće, jer prema kome se on okrene taj će ove godine umrijeti. Mene je to malo strašilo, ali svi smo bili znatiželjni i gledali u svijeću. Iz djetinjstva posebno pamtim veliki kip Svete Obitelji koji smo imali. Najstariji član obitelji bi navio kip koji bi svirao. Jedva bismo dočekali da kip zasvira, molili se i veselili.
Prošlih vremena, kada bi se cijelo selo skupilo i družilo uz pjesmu i ples, rado se prisjetila i Barbara Kruljac Žilić, koja je s nama podijelila i draganićku tradiciju kićenja borovice.
–Nekad nije bilo jelke ili smreke. Po našim brdima je jako puno raslo borovnice. Nju smo sjekli za dimljenje mesa, a za svaki Božić smo odlazili birati najljepšu borovnicu koju ćemo okititi kao bor. Izrađivali smo ružice od papira, jabuke i orahe umotavali u papir. Bombone smo kao djeca krali iz papirića i vraćali prazne natrag na bor. Prije nije bilo mogućnosti za nešto raskošnije, ali smo bili sretniji nego što su djeca danas, koja imaju sve mogućnosti i ne znaju uživati u njima.
